HomePortalFAQSearchRegisterLog in

Share | 
 

 L'Uomo Vogue Intervju

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Gost
Guest



PostSubject: L'Uomo Vogue Intervju   Mon Oct 04 2010, 15:54

Od 15. godine, kad su bili samo djeca, su navikli na najglamuroznija mjesta na svijetu – na glavne gradove Europe i Azije, na rasprodane koncertne dvorane, na blještanje svjetlosti pozornice, hotele s pet zvjezdica, ograničena izdanja limuzina koje ni Gallagher braća ne bi mogli priuštiti, VIP tretman o kojem svaka slavoljubljiva rock zvijezda, koja nešto vrijedi, sanja i naviknuti na modne piste (poput šoua koji su uradili za Dsquared u januaru na Moda Uomo u Milanu), stoga je još više iznenađuje vidjeti gotovo vanzemaljski pogled pun straha koji krasi lijepa lica, još uvijek svježa od adolescencije, lica Billa i Toma Kaulitza, srca i uma Tokio Hotela. Hodaju kroz sobe korakom punog poštovanja, gotovo bojažljivim, kao da ne žele poremetiti genijalnu lokaciju Palazzo Biscari, sjajnu barkonu građevinu iz 18. stoljeća ovdje u Kataniji gdje su uslikane slike za ovaj članak.

Očekivalo bi se da bi ovi dečki, koji su prebrzo odrasli i koji su sad u svojim dvadesetim, uzeli sve zdravo za gotovo, gledajući sa svog trona milijuna prodanih albuma širom svijeta, od kojih je posljednji, Humanoid (Universal), izdat prije tačno jednu godinu. Ali oni nisu takvi. Oni idu od sobe do sobe kao da je nevjerica u njihovu sreću danas prisutna. „Ovo je veličanstveno mjesto, umjetničko bloga. Ne postoji ništa poput ovoga tamo odakle smo mi,“ kaže Bill uz posramljeni osmijeh, misleći na njihov grad Magdeburg. Ipak je tamo, prije deset godina, u selu Istočne Njemačke poznatom po rudnicima soli, počela rock bajka Tokio Hotela.

U sedmoj godini su braća Kaulitz već svirali gitaru i oblačili se ekstravagantno, što je bio šok njihovim drugovima iz razreda, koji su identične blizance gledali kao vanzemaljce. Vjerojatno je značajno da je Tom već u tim godinama bio pod utjecajem Aerosmitha i gitariste Joe Perrya dok je Bill bio veliki fan Favida Bowiea i transformacijske umjetnosti Thin White Duke-a. „On je jedan od mojih najdražih umjetnika. Mora da sam gledao i gledao Labyrinth sto puta,“ priznaje. Paradoksalno, na to da budeš svoj i želiš izraziti tu individualnost bez predrasuda, posebice u ukočenosti malograđanskog života, je gledano kao na vanzemaljsku gestu. „Imao sam mnogo problema u školi. Kolege iz razreda su me odbijale, najviše zbog toga kako sam se oblačio. U to vrijeme nisam mogao priuštiti dobru odjeću, pa sam je sam pravio, režući i šivajući odjeću, poput jeftinih majica. Rezultat je često bio originalan, sviđalo mi se to i ulagao sam dosta strasti u to. Ali to sigurno nije bio najbolji način da moj brat i ja izbjegnemo tuče u školi. Naš najveći san bio je da stvaramo muziku i da se osjećamo slobodno izraziti se,“ kaže Bill. San koji s epočeo ostvarivati kad su braća Kaulitz upoznala Georga Listinga i Gustava Schäfera, koji su postali bassista i bubnjar Tokio Hotela.

„U našim godinama je bilo teško pronaći nekog ko je želio svirati s nama u bendu i ko je dijelio naše snove i želje. Ne zaboravite da smo rasli u malom gradu u Njemačkoj! Na početku smo bili samo Bill i ja, sve smo radili sami, svirali sve insrtumente. Počeli smo praviti male koncerte u našem gradu i jednom su Gustav i Georg bili u publici. Nakon koncerta su došli da nas upoznaju i pitali su mogu li se pridružiti bendu,“ Tom se prisjeća, zamahujući svojim afro pletenicama koje su savršene za njegov posljednji reperski izgled. I tako su četiri dečka formirali Devilish 2001., mijenajući ime u Tokio Hotel tri godine poslije, u to vrijeme, kad su imali 15 godina, su izdali svoj prvi album na njemačkom jeziku – Schrei na kojem je bila i pjesma „Durch den Monsun“, kasnije prevedena na engleski „Monsoon“, njihov najpoznatiji hit kad je album ponovo izdan na engleskom jeziku pod imenom Scream. 2005. su započeli nešto što je postalo najuspješnija debitantska turneja njemačkog izvođača ikad i Tokio Hotel je ubrzo postao najvažniji rock bend koji je proizašao iz Njemačke poslije Rammsteina.

Napadajući dok je sve još bilo vruće, u 2007. su izdali drugi album na njemačkom, Zimmer 483, od kojeg su neke pjesme bile dodane na album na engleskom jeziku Scream koji je izdat iste godine. Dokaz Tokio Hotel manije koja još vlada svijetom, osobito tokom ludih live koncerata ovog kvarteta, je nedavno izdati DVD Humanoid City Live, snimak koncerta u Milanu 12. aprila. „Ta noć je bila magična, sve je prošlo dobro. Imamo nevjerojatne fanove u Italiji, među najboljim od svih,“ kaže Tom. Bill dodaje: „Imali smo mnogo konceerata, teško je izabrati publiku koja nas je najviše impresionirala. Italija je jedno od mjesta na kojem dobijemo najveću dobrodošlicu i volimo tamo svirati. Ali postoji jedan koncert koji nikad neću zaboraviti, onaj koji smo imali 2007. u Parizu ispod Eiffelovog tornja ispred 500 tisuća fanova. Nisam mogao vidjeti gdje se publika završava.“

Jesu li ikad pomišljali da će se sve ovo dogoditi? „Da nam je neko prije deset godina rekao da ćemo jednog dana biti toliko poznati, nikad to ne bismo povjerovali,“ kaže Tom. „Prva godina je bila veoma ubrzana – naš raspored je bio pun promotivnih koncerata, nastupa, konstanto smo išli od grada ili države do drugog grada ili države. Svi su nas željeli upoznati. Bilo je veoma zabavno, ali nas je to gotovo spriječilo da shvatimo kako su se naši životu promijenili. Kad više nismo mogli izaći iz kuće, a da nas fanovi ne prepoznaju ili zaustave, tad smo shvatili,“ kaže Bill, koji se slaže s Tomom da se ne kaju što su se morali odreći normalnog života djece njihove dobi. „Morate birati u životu. Mi moramo odlučiti između normalnog života i ostvarivanja sna da stvaramo muziku. Brzo smo odrasli. S već 12 ili 13 godina smo radili stvari koje se rade u dvadestetoj. Vjerojatno je jedina stvar koja nam nedostaje to da odemo u supermarket ili na sladoled bez obezbjeđenja,“ priznaje. „Želio bih živjeti u Los Angelesu, gdje poznati mogu raditi što žele, a da ih ne napadaju fanovi ili paparazzi,“ kaže (vjerojatno pomalo naivno) Bill, koji je nadavno napravio novu tetovažu, sa strane. „To je njemački izraz koji glasi nešto poput: „Nikad neću prestati vrištati, vratimo se našim korijenima.“ Stavio sam je tu da me podsjeća na važnost toga da se izrazim bez obrzira na sve, bez predrasuda,“ to je osjećaj koji i Tom dijeli.

Braća zapravo dijele gotovo sve: ideje, kuću, prijatelje. „Nikad nismo odvojeni. Samo smo bili odvojeni u školi, kad je nastavnik rasporedio u dva različita razreda. To je bilo najgore iskustvo u mom životu. Konekcija među nama je veoma jaka. Ali to ne znači da se ne svađamo, ponekad i brutalno,“ otkriva Bill, „Ne, mi nismo poput braće Gallagher, nikad ne bismo išli na taj nivo. Nakon nekoliko sati zaboravimo sve i sve je dobro. Naše osobnosti su drugačije i posebne, čak i u imidžu. Ali zajedno izgrađujemo jedinstvenu, veoma snažnu osobu. Mi smo dvije strane istog novčića,“ objašnjava Tom.

Prijevod: anita
Back to top Go down
SaDiCA
Admin
Admin


Broj komentara : 2617
Reputation : 0
Join date : 2009-03-14
Age : 24
Mjesto : Lukavac

PostSubject: Re: L'Uomo Vogue Intervju   Mon Oct 04 2010, 18:10

Eto zelja mu se ostvaruje Smile

_________________
Back to top Go down
http://th-balkan.bestforumpro.com
 
L'Uomo Vogue Intervju
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
Tokio Hotel Balkan :: Bosnia/Croatia/Serbia Forum :: Tokio Hotel :: Interviews-
Jump to: