HomePortalFAQSearchRegisterLog in

Share | 
 

 Black&White

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
Gost
Guest



PostSubject: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:50

U glavi mi je po ko zna koji put odjeknuo zvuk puške. Rat je već odavno bio počeo. Napustila sam svoju domovinu, svoje prijatelje, svoju obitelj i dom. Osjećala sam se napušteno i usamljeno. Odluka je već bila pala, selimo se u Njemačku. Za mene je to sve bilo strano i novo, jezik nisam znala dovoljno dobro i plašila sam se da me neće prihvatiti. Dan kada smo krenuli iz Bosne ostao mi je duboko urezan u pamćenje. Bio je topao jesenski dan, ptice su nestajale polako s grana, možda su i one osjećale da nešto nije uredu, a s njima krenula sam i ja. Najteže mi je bilo ostaviti svoj dom i najbolju prijateljicu s kojom sam uvijek dijelila najljepše trenutke svog života, nisam mogla zamisliti svoj život bez nje. Duboko u svom srcu priželjkivala sam da rat prestane iako sam na neki način bila i sretna jer odlazim iz Bosne, ali bilo bi ljepše da sam otišla u miru. Vozili smo se dugo, gotovo cijeli dan i kada smo napokon došli, u Münchenu nas je dočekala tetka. Ona je bila starija žena, bez muža i djece i sama pomisao da ćemo živjeti kod nje me je plašila. Ja sam bila upisana u gimnaziju i već sutradan sam trebala krenuti u školu. Bilo me je strah kao nikada prije u životu.
Tetka nas je odvela u obilazak grada, ja sam mislila samo na svoj najdraži bend Tokio Hotel. Znala sam da su već bili u tom gradu i očekivala sam i koncert nove turneje. To je bila jedna od svijetlih tačaka u mom crnom svijetu. Željela sam svu radost podijeliti s nekim, ali nisam imala nikoga. Jutro je uskoro svanulo, probudila sam se ranije nego inače, krevet je bio neudoban i nisam mogla spavati, a tu je bilo i uzbuđenje. Spremila sam se za školu i sjela u dnevni boravak te sam gledala kroz prozor. Ljudi su užurbano prolazili ulicama, moji roditelji su već bili otišli na posao. Uskoro je ustala i tetka, spremila se i probudila i mog brata jer smo uskoro trebali krenuti u školu, prvi dan nas je ona vodila. Ja sam se stalno žalila, a mom bratu bilo je još teže, on nikako nije znao njemački jezik i zbog toga su mu našli neku privatnu učiteljicu koja je bila iz Bosne. Kada smo došli pred moju gimnaziju ja sam samo stajala preplašeno na travi i ubrzo mi je prišla neka djevojka. Rekla mi je da ne smijem stajati na travi, ni sama ne znam kako sam je uspjela razumjeti jer je pričala užasno brzo. Nakon toga mi se predstavila, zvala se Marie, a prva stvar koju sam na njoj primijetila bio je veliki logo Tokio Hotela na njenoj školskoj torbi. Odmah sam je pitala za njih i iznenadila se je jer sam znala za njih. Uskoro smo našle zajednički jezik i tako sam našla svoju prvu prijateljicu. Uvela me je u razred i predstavila svima, činilo se da su jako gostoprimljivi i više se nisam osjećala usamljeno i napušteno, osjećala sam se kao da negdje pripadam, taj osjećaj nisam imala čak ni u Bosni. Upoznala sam se sa svima i svima je bio jako simpatičan moj naglasak i snalaženje u jeziku, pola riječi koje nisam znala govorila sam na engleskom i to im je bilo jako smiješno. Svi su mi pomagali i to me je činilo jako sretnom. Ipak noćima nisam mogla spavati jer sam mislila na ljude koji su ostali u Bosni, bilo me je strah da jednom ne saznam da je neko od meni dragih ljudi poginuo u nekom napadu i to mi je bila crna tačka u sada svjetlijem životu.
Prošlo je nekoliko dana. Dugo se nisam čula s dragim ljudima koji su još bili zarobljeni u paklu na Zemlji, zvanom Bosna. Možda jednostavno nisam željela slušati njihove jecaje i zbog toga sam se sama sebi gadila. U šta sam se to bila pretvorila? Svaku pomisao na Bosnu sam tjerala iz glave. Uskoro sam počela i poricati da sam tamo ikad i živjela. Sve što me je zanimalo bio je koncert koji se bližio. Mislila sam samo na to da će se moj san ostvariti i da ću vidjeti Tokio Hotel uživo, a nisam ni slutila šta će se iz toga razviti.
Došao je i taj dan. Bila je subota, kiša je padala, ali ne previše. Ja sam plakala, ali ovaj put od sreće, nisam mogla vjerovati da je došao dan ispunjenja mog sna. Spremala sam se cijeli dan, presvukla sam se najmanje 6 puta, sve je trebalo biti savršeno, ali je nešto nedostajalo. Nedostajali su mi ljudi s kojim sam oduvijek sanjarila da ćemo zajedno ići na taj koncert, nedostajale su mi moje prijateljice iz Bosne i opet sam se rasplakala, ali sam ovaj put plakala jer je praznina u srcu bila nepodnošljiva.
U jednom trenutku sam čak razmišljala i da ne odem, ali je nisam htjela iznevjeriti Marie. Pred njom sam glumila da je sve dobro, nisam se osjećala posve sigurno u njenom društvu, nije to bio onaj osjećaj sigurnosti kao kod kuće, u Bosni. Mislila sam da ovo nikada neću reći, ali tada sam poželjela da se vratim u Bosnu i da se ispričam sa svojim prijateljicama. Nedostajale su mi, nedostajali su mi naši razgovori, posebno oni koji su trajali do kasno u noć, oni kada smo sanjarile o Billu i Tomu i smišljale našu budućnost s njima. Sve se činilo kao da je bilo stotinama godina udaljeno, a prošlo je samo nekoliko mjeseci.
Čula sam zvono, brzo sam obrisala tragove maskare koje su ostavile suze i otvorila sam vrata. Bila je to Marie. Došla je po mene i uskoro smo krenule. Krenule smo šest sati prije koncerta jer smo htjele mjesto najbliže bini, željele smo biti zamijećene. Došle smo do gradske dvorane gdje je koncert trebao biti održan, ispred je već bilo nekoliko fanova. Gledala sam ih s nevjericom, bile su to kopije Billa, to mi je užasno izgledalo, čak i pomalo zastrašujuće. Sjele smo kod ulaza i nismo se micale, a ja sam bila jako tiha što je bilo neobično. Opet su se tu ispreplitala moja dva svijeta – crni i bijeli, jedan je bio tako pozitivan, a drugi negativan i emocije su me zbunjivale, nisam znala kako se trebam ponašati, u jednom trenutku sam se smijala, a već u drugom sam plakala. Pokušala sam se opustiti i polako mi je uspijevalo.
Pogledala sam na sat i već je prošlo četiri sata, u tom trenutku me je samo dva sata dijelilo od koncerta i uskoro se sve više ljudi počelo skupljati oko dvorane. Ono što me je začudilo je to što je bilo i dosta starijih ljudi. Rekla sam Marie da želim sama prošetati i da me čeka. Krenula sam napraviti krug oko dvorane kada sam ugledala crni auto sa zamračenim staklima. Odmah mi je kroz glavu prošla misao da bi u tom autu mogli biti članovi Tokio Hotela.
Auto je odjednom nestao iz mog vidika. Prošla sam kroz neki čudni prolaz koji je vodio iza dvorane i tamo sam opet ugledala isti auto, upravo se parkirao i ugledala sam dobro poznate likove kako izlaze iz auta.
Bilo je to dosta skriveno mjesto, da nisam vidjela gdje je auto skrenuo vjerovatno ne bih mogla nikada naći to mjesto. Bila sam udaljena od auta i polako sam se počela približavati. Uskoro su dva tjelohranitelja izašla iz auta i pogledali su me oštrim pogledom, toliko oštrim da sam se odmah sledila i nisam se više smjela pomaknuti.
Iza njih su stajali oni, njih četvorica. A Tom je još bolje izgledao uživo. Nešto je promumljao na njemačkom jeziku, nisam ga razumjela i tjelohranitelji su krenuli prema meni, bila sam preplašena i polako sam se počela kretati unazad, ali su mi povikali da stanem.
Stala sam i tako sam stajala ukočeno, nisam mijenjala izraz lica i mislim da sam izgledala jako smiješno. Kad mi se konačno jedan od tjelohranitelja približio upitao me je kako sam našla to mjesto, za koga radim i zatražio mi je da mu predam foto aparat i mobitel da pregleda sve što sam uspjela uslikati, a ja nisam ni pomišljala na slikanje u tom trenutku. Samo sam izbezumljeno gledala u Toma dok se on smješkao meni poznatim osmijehom.
Odjednom sam začula njegov glas i mislila sam da mi se priviđa. Opet ga nisam razumjela, bila sam u šoku. Tjelohranitelj mi je predao moje stvari i ovaj put se Tom počeo približavati. Koljena su mi klecala, mislila sam da ću se srušiti. Došao je do mene i pitao me je isto pitanje, pitao me je kako sam uspjela naći prolaz, rekao mi je da nijedan fan prije nije to uspio. Znam da mi je glas drhtao, ali sam nekako skupila snage i ispričala mu kako sam uspjela pronaći to tako tajno mjesto. Vidjela sam Billa u pozadini i uskoro je dobacio nešto. Rekao je: „Tom, opet se udvaraš jadnim djevojkama, pa tek je početak turneje.“ Ja sam na to samo prevrnula očima i rekla sam Tomu da mislim da je vrijeme da se vratim prijateljici, čekala me je. Pitao me je kako se zovem i odakle sam, shvatio je da nisam rođena u Njemačkoj po naglasku, imao je odličan sluh.
Odlučila sam se vratiti prijateljici, bilo mi je teško odvojiti se od Toma, ali nisam je mogla samo tako ostaviti, čekala me je već sigurno pola sata. Rekla sam mu da odlazim natrag i da neću nikom ništa reći, ali me je on opet zaustavio. Nisam mogla vjerovati da osjećam njegovu ruku na svojoj, bila je tako neopisivo nježna. Osjećala sam se kao da sanjam, ali sve je bila stvarnost, suzdržavala sam se od pretjeranih emocija jer nisam željela da zna koliko ga idoliziram, konačno se moje vježbanje sakrivanja emocija isplatilo. Izgledao je začuđeno, na licu mu se moglo vidjeti iznenađenje jer odbijam ostati s njim, a da je samo znao koliko sam to priželjkivala, željela sam ga snažno poljubiti, toliku privlačnost nisam osjetila nikada prije, djelovao je poput magneta na mene, privlačio me je, a jedina razlika između mene i magneta u tom trenutku je bila ta što sam se ja uspjela oduprijeti i otići. Istrgnula sam svoju ruku iz njegove i ponovno krenula, a opet iz pozadine su se čuli ostali glasovi, ovaj put me nije bilo briga šta govore, željela sam otići što prije jer da me je samo još jednom dotakao ne bih se mogla suzdržati. Potrčala sam, a on mi je doviknuo da će me čekati na istom mjestu poslije koncerta jer mi želi nešto reći, bez publike. Nisam mu odgovorila i nastavila sam.
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:51

Kada sam došla ispred dvorane već se bilo skupilo dosta fanova, red je bio ogroman. Progurala sam se do svoje prijateljice, a ona je tamo stajala sama, zabrinuta. Čim sam došla zagrlila me je tako snažno da sam mislila da ću se ugušiti. Zabrinula se je, rekla mi je da me nije bilo duže od pola sata, pitala me je gdje sam bila, a ja sam odlučila da joj ništa ne kažem o susretu. Rekla sam joj da sam samo hodala okolo i razmišljala o svome životu, o tome koliko se promijenio nakon mog dolaska u Njemačku. Mislim da mi nikada nije povjerovala u potpunosti, ali nije imala dokaza ni za šta drugo. Začuli su se vrisci fanova, vrata dvorane su se otvarala, srce mi je opet počelo lupati, svi su se gurali, bilo je užasno, nekoliko djevojaka je čak i palo, a niko im nije htio pomoći, svi su htjeli samo ući unutra i biti u prvom redu. Meni je možda moglo biti i svejedno jer sam imala Tomovo obećanje da će me čekati na istom onom sakrivenom mjestu, ali sam ipak željela vidjeti koncert iz prvog reda, a željela sam i da on mene opet vidi, da me ne zaboravi.
Puštali su nas samo po dvoje jer su nas nakon ulaska u dvoranu opipavali da ne bismo možda unijeli neko oružje ili nešto slično, nisu nam dali unijeti čak ni prskalice za lagane pjesme, sve su nam uzeli. Dugo su nas pipali, u jednom trenutku sam pomislila da je bolje bilo da su nas skroz skinuli, ali da su i to uradili opet bismo im izgledali sumnjičavo, ne krivim ih, to je njihov posao, i mogu reći, osiguranje je bilo na visokoj razini. Kada su nas konačno pustili da uđemo potrčale smo što smo brže mogle da dođemo do tog prvog reda i tu smo bile, stajale smo u prvom redu. U pozadini je svirala neka techno muzika, bila je prilično dosadna.
Sve što sam željela bilo je da koncert konačno počne, bila sam sve nestrpljivija, od nervoze sam počela i gristi nokte. Ljudi su ulazili, dvorana se napunila i svjetla su se konačno ugasila. Bila sam zaboravila da svaka grupa ima i svoju predgrupu pa je slijedilo i iščekivanje da ta predgrupa, kojoj ime nisam upamtila, konačno završi sa svojim pjesmama i da prave zvijezde konačno izađu na pozornicu.
I došao je i taj trenutak, svjetla su se ponovno ugasila, samo sam vidjela ogromni ekran na kojem je bilo odbrojavanje sekunda do izlaska Tokio Hotela na binu, svakom sekundom moje srce je postajalo sve nemirnije, a osjetila sam i klecanje koljena. I konačno, pojavila se nula na ekranu, reflektori su počeli živahno osvjetljavati binu i tada sam ga prvi put ugledala na bini, u punom njegovom sjaju s gitarom u rukama koju je držao čvrsto, poželjela sam biti ta gitara.
Bill je pozdravio sve obožavatelje i nastup je počeo. Trajao je oko dva sata i to su bila dva najljepša sata u mom životu, čula sam sve pjesme uživo, bile su savršene, u mnogima sam se pronalazila, ali pogled nisam skidala s Toma, pitala sam se da li će doći na dogovoreno mjesto. Morala sam smisliti neki izgovor da bih pobjegla od svoje prijateljice, ali nisam mogla razmišljati, i smislila sam odličan plan, da jednostavno nestanem.
Bližio se kraj koncerta, posljednja pjesma još nije bila do kraja odsvirana, a ja sam brzo izašla iz dvorane i uputila se prema starom, skrivenom mjestu. Sada je bilo još gore, tamo je bio potpuni mrak, ali se nisam bojala, nešto me je ohrabrivalo. Možda pomisao na to da ću ga opet vidjeti.
Koncert se završio, vidjela sam aute kako odlaze i nadala se Tomovom povratku, ali nije dolazio, čekala sam više od pola sata, ali se nije pojavljivao, a nije bilo ni auta u kojem sam ih vidjela da dolaze. Razočarala sam se opet. Ipak neće doći promrmljala sam tiho i krenula kući sa suzom na licu.
Znala sam da ne mogu doći do kuće pješke, pa sam krenula prema podzemnoj željeznici, najbrža je, željela sam što prije stići u svoju sobu, isplakati se i zaboraviti na sve što se desilo.
Željela sam preokrenuti novu stranicu u svom životu, dosadilo mi je biti zaluđena obožavateljica koja poludi svaki put kad ih barem vidi na televiziji, znala sam da je takvih još milijun na svijetu i od tog trenutka više nisam željela biti kao one, željela sam se promijeniti. Metroom nisam išla do stanice gdje sam trebala izaći, izašla sam ranije i nastavila put hodajući. Sve je bilo jako mračno, pronalazila sam mračne uličice da me nitko ne vidi uplakanu, željela sam jednostavno nestati, osjećala sam se kao da me nitko ne razumije. Pored mene je prošlo nekoliko ljudi, lica im nisam vidjela, nisam željela gledati, u ljude sam izgubila povjerenje. Približavala sam se kući, obrisala sam suze i popravila šminku, nisam željela da me mama ispituje što mi je bilo jer se nisam željela prisjećati rana koje sam željela zaboraviti iako su ostavile dubok ožiljak. Ušla sam u kuću, brzo prošla kroz dnevni boravak i zaključala vrata sobe. Tamo me je čekao on, na zidu, na slikama. Počela sam ih histerično trgati i bacati, plakala sam, željela sam vrištati, ali nisam mogla. I dok sam skidala postere sa zidova prisjećala sam se dana kada sam ih sve tu zalijepila, bio je to dan kada sam se i doselila, sjećam se da sam se tada osjećala sretnijom jer sam im bila bliže i jer sam ih uskoro mogla vidjeti, a sada mi ni koncert nije bio dovoljan. Skupila sam potrgane postere, ubacila ih u veliku kesu i izasla vani. Bilo je toplo. U dvorištu sam ih zapalila, od njih je ostao samo pepeo i stara uspomena. Tom je postao prošlost, ali nisam se ni nadala koliko brzo će mi opet postati sadašnjost i smisao mog života.
Nitko nije shvatio šta sam ja radila vani. Svi su bili previše zabavljeni vijestima o ratu. Mene to nije zanimalo, više nisam mogla slušati koliko je i gdje ljudi poginulo. Zaboravila sam na svoju rodnu državu, sada me je zanimala samo Njemačka. S nekim prijateljima nisam pričala već nekoliko mjeseci, ne bih znala ni jesu li možda poginuli, a s najboljom prijateljicom pričam jednom sedmično, čini mi se da zaboravlja kako smo sve jedna drugoj govorile, ali ne mogu ništa govoriti jer ne znam kakve nju brige muče, sigurno je ozbiljnije nego moja briga zašto se Tom nije pojavio poslije koncerta. Legla sam na krevet i dugo razmišljala. Uzela sam svoju staru bilježnicu, u njoj su mi bile sve uspomene, slike, sve što me je podsjećalo na neki događaj i u nju sam zalijepila kartu s koncerta, pored nacrtala krvavo slomljeno srce i upisala sve događaje, nitko nije znao za njih, samo ja. Moje već slomljeno srce je počelo da se kida u tisuću malih komada koji su izlazili iz mene kroz moje suze, počela sam gubiti velike komade srca, osjećala sam se kao obična olupina koja je bezvrijedna i samo čeka dan kada će ono malo duše što je ostalo preći na neki drugi, možda bolji svijet. Znam, obećala sam sebi da neću više plakati, ali još jednom razum nije prevladavao. Osjećaji su bili jači.
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:51

Već je bilo kasno, oko dva sata poslije ponoći, ja nisam mogla spavati i odjednom sam čula zvono, pitala sam se tko bi to mogao biti u kasnim noćnim satima. Nisam ustala otvoriti vrata, znala sam da su i ostali budni, ali ubrzo sam čula mamin glas, zvala me je da dođem jer je netko tražio mene. Kada sam konačno sišla niz stepenice mama mi je šapnula da joj taj dečko užasno liči na jednog člana „onog mog benda“. Naravno ja sam odmah pomislila da je to Tom, a budući da je tu bilo ogledalo prvo sam namjestila kosu, obrisala suzne oči i napokon sam izašla, ali napolju me nije čekao Tom, bio je to njegov brat, stajao je nepomično na travi i gledao u mene. Šutjeli smo nekoliko sekundi. Onda sam ga pitala što želi. Rekao mi je da je osjećao dužnost da dođe do mene jer me Tom tako ostavio da čekam. Bio je veoma pažljiv, ali ja sam u početku glumila da ne želim o tome ništa čuti. Molila sam ga da ode, ali nije htio. I ja sam popustila, otišli smo iza kuće, u predivan vrt i sjeli na ljuljačku. Pričao mi je o svom životu, svojim brigama, a ja sam mislila da je njihov život savršen. Najednom je zašutio, pogledao u pod i rekao: „Ponekad poželim da sam kao Tom, ne zanimaju ga osjećaji nego samo tjelesni užici, a ja tražim pravu ljubav cijeli život i baš kad mislim da sam je našao izmakne mi.“ Noć je bila hladna pa sam ga pozvala u kuću da tamo nastavimo razgovor, činilo mi se da vidim suze u njegovim očima. Kada smo ušli u moju sobu prvo što je primijetio bila je ona moja stara bilježnica, uzeo ju je i otvorio. Svidjele su mu se slike iz prošlosti, dok je sve još bilo savršeno u mojoj državi, pitao me je gdje su svi ti ljudi sada, a ja mu nisam znala odgovoriti jer sam postala previše sebična. Sljedeće što mu je skrenulo pažnju bila je karta za njihov koncert i ono slomljeno srce pored koje sam crtala u trenutku kada je on pozvonio na vrata. Sada više nije bilo onog osmijeha na njegovom licu i tiho mi je rekao: „On nije vrijedan tvojih suza, ima i drugih, a jedan sličan njemu te želi voljeti ako mu ti to dopustiš“
„I hoćeš li mi dopustiti?,“ rekao je tihim glasom.
-„Ja, ne znam što da ti kažem,“ zamuckivala sam. Podigao mi je glavu i rekao mi da me ne želi ni na što prisiljavati, ali da vrijedi pokušati. Shvatila sam da sam cijelo vrijeme gledala pogrešnog i pristala sam na tu našu probnu vezu.
-„Ja ujutro odlazim dalje, turneja se nastavlja, da li želiš ići sa mnom?,“ pitao me nadajući se da će odgovor biti potvrdan.
„Naravno da želim,“ odgovorila sam mu i poljubila ga, ali dok sam ga ljubila zamišljala sam Toma, nisam ga mogla izbaciti iz glave i srca.
Moja odluka je bila brza, znala sam pravi razlog zašto želim ići s njim. Htjela sam biti bliže Tomu. Viđala bih ga svaki dan i provodila vrijeme s njim. To je bio moj san. Pogledala sam Billu u oči i nasmiješila se, jedva. Suzdržavala sam se da ponovno ne zaplačem. Zamolila sam ga da pođe sa mnom do moje mame da joj tražimo skupa dopuštenje, ali znala sam da će me pustiti, imala je mnogo razumijevanja i željela je da budem sretna više od svega. I baš kada smo silazili niz stepenice, zvono se opet začulo. Pribojavala sam se da je to Tom, opet se budila ona nada u meni, ali ovaj put nisam željela da to bude on, vidio bi me s Billom. Krenula sam polako prema vratima, rastezala sam što sam dulje mogla. I kada sam konačno došla do vrata i otvorila ih vidjela sam da je to upravo Tom, samo se pitam kako je i on saznao moju adresu, vjerujem da je bilo teško. Desila se situacija koje sam se najviše bojala. Bill je prilazio vratima i stao je iza mene, kada je ugledao Toma pitao ga je što radi ovdje. To isto je pitao i Tom Billa. Ja sam samo nijemo stajala i promatrala situaciju, nisam znala što da kažem.
-„Predomislila si se?“ upitao me je Tom nekako ciničnim glasom. „Bill nije za tebe, povrijedit ćeš ga, kao što bih ja povrijedio tebe da nisam došao, ali sada sam tu!“ nastavio je.
-„Nakon koliko sati si tu? Koliko ti je trebalo da shvatiš da me još želiš ili bolje pitanje, koliko djevojaka si obišao dok nisi došao do mene, reci mi!“ jedva sam govorila, glas mi je pomalo drhtao, mislim da je primijetio.
Bill se konačno umiješao i mislila sam da će reći nešto pametno ali samo je rekao da nas ostavlja da sami razriješimo naš problem. Naš problem, a kao njega se više to nije ticalo, odjednom je postalo nevažno.
Tom i ja smo ostali sami vani, ispred vrata.
-„Idi!“ rekla sam mu tiho i neodlučno, bilo mi je jako teško izgovoriti tu riječ, činila se tako dugom, jedva sam uspjela, ali sam je nekako izustila. Trebalo mi je dugo da zapravo shvatim što sam rekla.
-„Ne želim da odem, ne dok ti ne kreneš sa mnom, rekao sam ti, Bill nije za tebe, ne razmišlja kao ti, ne ponaša se kao ti, nećete izdržati zajedno ni sedmicu, razmisli malo…“govorio je sve glasnije i glasnije.
-„Prestani vikati i ja sam već odlučila, ti tu više ništa ne možeš, a dokazat ću ti da ćemo Bill i ja ostati zajedno, neće nas niko razdvojiti, a tome ćeš i ti moći svjedočiti jer ja idem s vama, krenula sam pitati mamu da me pusti da idem s vama na turneju, ali ti si došao pa nisam mogla, vidiš da si sve upropastio, molim te, odlazi….!!!“ Svakom riječju sve je više boljelo, ali što sam mogla učiniti, što bih imala s Tomom, samo kratku avanturu, toga mi je dosta, sada želim nešto ozbiljnije i mislim da sam našla pravog dečka za to.
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:52

-„Ako ti tako želiš“, rekao je, „Ali nećeš moći izdržati jer sam ja onaj koji ti se sviđa. Ne brini, neću te više nikad ni pogledati, ali pogledaj me u oči i reci mi da me ne želiš, ako uspiješ obećavam da ću vas ostaviti na miru!“
Podigla sam glavu, pogledala ga u oči, ali taj pogled, nešto je bilo u njemu što mi nije dozvoljavalo da izgovorim tih nekoliko riječi, ah kako sam glupa bila kad sam mislila da ću uspjeti. Mnogi bi rekli da između Billa i Toma i nema neke razlike, ali je itekako bilo, ja sam primijetila neku razliku koju nisam mogla opisati riječima, ne znam što je to što me je toliko privuklo Tomu. Razum mi je govorio da mu kažem da ode, ali srce je opet željelo nešto drugo, željelo je da ostane. Nisam željela još jednom pogriješiti, pomislila sam da ću se priviknuti na Billa vremenom, skupila sam snage i konačno progovorila.
„Ne želim te, sada želim samo Billa,“ tiho sam izgovorila i osjećala sam da mi se oči pune suzama, ovim riječima sam ga izgubila zauvijek.
„Sretno vam u vašoj vezi,“ rekao je, okrenuo se i polako koračao prema autu. Sjeo je u auto i polako je počeo nestajati u mraku, pratila sam ga pogledom sve dok mi nije potpuno nestao iz vidika, obrisala sam suze, pokušala sam se nasmijati i ušla sam u kuću.
Tamo je Bill već pričao s mojom mamom. Smijali su se i vedro razgovarali, činilo se kao da joj se on mnogo svidio, a kome i ne bi. Pozvala me je da sjednem s njima, razgovarali smo dugo, obećala sam joj neke stvari, imala je povjerenja u mene jer joj nikad nisam lagala i konačno me pustila da idem s njim. Da mi je otac bio živ sigurna sam da ne bi bilo tako lako, uvijek je bio sumnjičav. Otišla sam u sobu i spakirala sve što sam imala, i onu staru bilježnicu. Već je svitalo, Bill je zaspao na fotelji dok sam se ja spremala, nježno sam ga poljubila i probudio se. Bilo je vrijeme da krenemo. Oprostila sam se s ukućanima, mama je zaplakala, ne znam zašto, uvijek je bila previše osjetljiva, možda je mislila da me zauvijek gubi, ali znala je da ću se nekada vratiti. Taksi je već bio došao. Poljubila sam mamu i brata i krenula.
Sjeli smo u taksi, gledala sam za onom kućom koja mi je posljednjih nekoliko mjeseci bila dom i poželjela sam vratiti vrijeme.
Poželjela sam ga vratiti da ispravim pogreške koje sam napravila. Nisam smjela odbiti Toma, volim ga i znam da nikada neću prestati, ali osjećam da je kasno. Trebala sam izgledati sretno za Billa, nasmijala sam se i pitala ga koje nam je sljedeće odredište. Rekao mi je da idemo u Oberhausen. Bila sam uzbuđena, prije nisam bila ni u jednom drugom gradu u Njemačkoj. Pričao mi je o gradovima, jedva sam čekala vidjeti sve to, na trenutak sam zaboravila na Toma, ali kad smo došli do njihovog busa opet sam ga se sjetila. Nisam ga željela ponovno vidjeti, ali morala sam. Pitala sam se i što će o meni misliti ostali članovi benda. Pitala sam se da li oni znaju za sve što se dogodilo, bila sam prilično sigurna da znaju i zbog toga mi je bilo prilično neugodno. Izašli smo iz taksija i Bill mi je rekao da uđem prva. Oklijevala sam i stalno sam se okretala da vidim je li on iza mene. Svaki put mi se nasmijao. Nisu mi se toliko sviđali njegovi novi, popravljeni zubi, bilo je nešto posebno u onim starim, bili su jedinstveni. Ali ipak, to je njegova odluka. Udahnula sam duboko nekoliko puta ad se smirim i vozač je otvorio vrata. Ušla sam prva i samo skamenjeno stala. Svi su bili tu osim Toma, to mi je bilo olakšanje, ali zbog toga sam bila i tužna, stvarno je ljut na mene.
Konačno sam progovorila. Pozdravila sam se sa svima, bili su ljubazni. Bill mi je pokazao gdje ću ja spavati i ostavila sam torbu na krevet. Uskoro sam vidjela i Toma, nije me ni pozdravio, bio je previše zaokupljen televizijom. Prošla sam pored njega i zagrlila Billa. Osjetila sam Tomove poglede na nama. Zamolila sam Billa da mi pokaže gdje je kupatilo i otišla sam se istuširati.
Sve je bilo savršeno, ljepše nego u kući u kojoj sam živjela. Plašila sam se dodirnuti te stvari da ih ne uništim. Sijalo je od čistoće. Obukla sam trenerku i izašla iz kupaonice. Gustav nije bio onoliko tih koliko sam očekivala. Pričao je mnogo više nego što sam navikla sa snimaka i to me je začudilo. Sjela sam do Billa i naslonila mu glavu na rame, bila sam umorna. Georg se smijao glupostima, a Tom je samo bio neraspoložen i ušutkivao ga. Atmosfera i nije bila baš dobra pa sam otišla da se odmorim. Georg je došao za mnom, želio mi je nešto reći.
-„Nije želio nijednu ovoliko koliko želi tebe, trebala si mu oprostiti,“ rekao mi je.
-„O čemu pričaš,“ odgovorila sam mu praveći se da ne znam.
-„Pričam o Tomu, želi te kao nijednu prije i nije bio ni s kim dok si ga čekala, mislio je da je bolje za tebe da se ne pojavi, ali ja sam ga nagovorio da te potraži, znam ga, ovaj put je bio ozbiljniji. I nisi trebala uzeti Billa kao zamjenu, povrijedit ćeš ga.,“ sve je brže govorio, kao da je uzrujan.
„Georg, reći ću ti iskreno, jer u tebi vidim prijatelja, jako me je povrijedilo kad nije došao, pokazat ću ti što sam sve napisala u svom dnevniku ako želiš, Bill je došao kad mi je bilo najteže, kad sam pomišljala na najgore i bez razmišljanja sam mu rekla da želim ići s vama. Tek kasnije sam shvatila što sam učinila, ali bilo je kasno i sada to ne mogu ispraviti, ali još osjećam isto za Toma kao i prije samo što sam ga sada stvarno izgubila. Georg, mislim da ga volim,“ priznala sam mu sve, a on je gledao iza mene, izgledao je kao da je vidio duha.
Okrenula sam se vidjela Toma, stajao je tu, nisam znala koliko dugo, ali trebala je samo minuta da sve čuje. Svi smo šutjeli, a onda je Georg rekao: „Tom, pravi se da nisi ništa čuo, ne želiš povrijediti mlađeg brata zar ne? Neka bude sretan, pusti ga, vi ste pogriješili i sada ne možete ništa učiniti, kasno je za vas, ali nije kasno za njih.“
„Nisam ni mislio ništa reći, briga me za nju i za to što ona osjeća, odučila je već i sada nema povratka, možda mi se još sviđa, ali gotovo je,“ odgovorio je drsko i otišao.
Pognula sam glavu, suzdržavala sam se da ne zaplačem, bio je tako hladan, nisam to željela. Georga sam gledala kao starijeg brata kojeg nikad nisam imala. Zamolila sam ga da ode jer sam se htjela odmoriti od svega. Legla sam na krevet i zamišljala kako bi bilo da sam prihvatila Tomovu ispriku kada je došao. Sigurno ne bi bilo slomljenih srca. Uskoro smo stigli na svoje odredište. Bilo je 11 sati. Parkirali smo se ispred hotela, bio je predivan. Svi smo imali odvojene sobe, moja je bila između Billove i Tomove. Broj 117. Ušla sam u sobu i prvo što sam primijetila bio je pogled s prozora, bio je veličanstven. Grad je bio prelijep. Opet sam se presvukla i morali smo krenuti u dvoranu u kojoj su imali koncert na probu. Odsvirali su sve savršeno. Na probi je bilo još nekoliko djevojaka, fanovi. Gledale su me čudno, kao da me žele ubiti dok sam ljubila Billa. Jedna od njih je i slikala. Nadam se da neće objaviti u nekim novinama ili nešto slično. Uporno su me strijeljale pogledom, ali nisam previše obraćala pažnju na njih jer ipak sam ja bila ta koja je imala Billa, a ne one. Dečki su im dali autograme dok sam ja pričala s mamom na telefon, brinula se za mene. Ja sam je uvjerila da je sve u redu, ali je željela popričati i s Billom. Dala sam mu telefon i pričao je s njom dok je potpisivao autograme. Djevojke su bile razočarane. Uskoro smo otišli u backstage, oni su se presvukli i samo čekali da koncert počne. Bilo je tako čudno od tamo gledati koncert, nije bilo onog pravog osjećaja kao kad sam bila u gužvi, ovdje mi je bilo i pomalo dosadno. Koncert je uskoro završio, a u backstage su opet počeli dolaziti fanovi, uzimali su autograme i slikali se sa dečkima, kako su uzbuđeno izgledali, sigurna sam da sam i ja tako izgledala kada sam ih vidjela prvi put. Ta uzbuđenost je uskoro prelazila u razočarenje kada bi vidjeli mene. Ja sam pisala pismo najboljoj prijateljici, dugo joj nisam ništa rekla pa sam željela napisati sve polako. Pisala sam joj kako sam se osjećala, pisala sam joj o Billu, znala sam da će se malo ljutiti na mene jer sam s njim, voljela ga je više od svog života. Bill mi je rekao da će on odnijeti pismo da se pošalje kada se vratimo u hotel. U hotel smo stigli oko 00. Nikad nisam bila tako umorna i psihički i fizički. Željela sam se odmoriti. Bill se presvukao i kako je i obećao otišao je da ubaci pismo u poštanski sandučić.
Već je prošlo sat vremena otkad je otišao, već sam se počela brinuti.
Padala je kiša, nadam se da nije pokisnuo jer će se odmah prehladiti.
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:52

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

BILL

Otišao sam odnijeti pismo. Zanimalo me što je pisalo unutra, ali nisam otvorio, bilo bi nekulturno. Nisam ponio kišobran, sandučić nije bio daleko, ali kiša je počela stvarno jako padati, a nisam htio pokisnuti. Trčao sam unazad da stanem pod neko drvo. Uvijek sam volio trčati unazad, bilo je tako čudno. Nisam gledao iza sebe jer sam mislio da nije bilo nikoga na ulici, ali prevario sam se.


ICH xD

Stvarno sam zabrinuta, nema ga dugo. Poslat ću vozača po njega, ali ne znam gdje je taj prokleti vozač. Georg i Gustav su izašli. Tom je još uvijek previše ljut pa neće nigdje, jedino je on bio u hotelu, ali kako da se sad pojavim, otjerat će me. Ali moram da mislim na Billa, nikome ne treba da se razboli, a turneja je tek na početku. Moram ovo uraditi za njega.
Pokucala sam na vrata Tomove sobe i on je otvorio. Kada je vidio da sam to ja htio je zatvoriti, ali sam ga zaustavila.
-„Tom, molim te saslušaj me,“ molila sam ga.
-„Nemaš mi što reći, molim te odlazi odavde, ne želim slušati, uostalom gdje ti je dečko, zašto si ga ostavila samog?“ opet je bio drzak.
-„Tom, zbog njega sam i došla, inače ne bih, previše sam ponosna, saslušaj me, nema ga već sat vremena,“ gotovo sam počela plakati dok sam mu ovo govorila.
-„U redu, uđi, ali samo zbog Billa, inače bih te otjerao, ali već ti to znaš,“ odgovorio mi je.
-„Možeš li nazvati vozača da ga ode potražiti, otišao je staviti moje pismo u sandučić, ali nema ga, otišla bih za njim, ali ne poznajem grad, učini ovu uslugu svom bratu ako nećeš meni!“ samo je još trebalo da kleknem.
-„Evo nazvat ću ga, otići će ga potražiti, tu je on negdje ne brini, možda se samo sklonio od kiše,“ smirivao me je.
-„Onda, idem ja Tom, hvala ti.“ Okrenula sam se i krenula otvoriti vrata, ali Tom me zaustavio.
Okrenuo me je i poljubio. Mislila sam da ću se istopiti. Taj osjećaj je bio jednostavno neopisiv, nikada se nisam tako osjećala. Valjda je to bilo ono što nazivaju ljubav. Nisam se nimalo opirala, potpuno sam se prepustila događaju i nisam htjela da nas bilo što prekine. Željela sam biti njegova u svakom smislu, željela sam mu pripadati. Toliko puta sam maštala o ovom trenutku i sad se ostvarivao. Skinula sam mu kačket s glave i nastavila. Odjeća je polako počela padati, bilo je svuda po sobi. Nismo se odvajali jedno od drugog.
-„Bill,“ šapnuo mi je na uho.
„Pusti sad njega,“ odgovorila sam mu i poljubila ga još jednom.
Osjećala sam njegov dah na mom vratu. Obasipao me poljupcima, svuda po tijelu.
„Ti i Bill… Jeste li….“ upitao me tiho.
„Ne nismo Tom, ti si mi prvi, a zar ti ne bi brat rekao…“ odgovorila sam mu
„Mislim da ne bi, znaš, udaljili smo se nakon onog događaja s tobom. Nije imao što tražiti kod tebe, zabadao je nos gdje mu nije mjesto. Ovo cijelo vrijeme sam se pravio da sam ljut na tebe, a želio sam te i dušom i tijelom, ne znaš koliko mi je drago bilo kad sam čuo tvoj i Georgov razgovor,“ šaptao je još uvijek…
„A ja sam za to vrijeme patila jer sam mislila da mi nećeš oprostiti, dok sam ljubila Billa zamišljala sam tebe, mislim da te volim Tom!,“ ljubila sam ga dok sam mu ovo govorila, a s nas su padali i posljednji komadi odjeće.
„Mislim da… nisam mislio da ću ovo ikada izgovoriti… i ja osjećam nešto, ne znam naziva li se to ljubav“ rekao je i gurnuo me na krevet.


Bezimeni vozač (LOL)

Unajmio sam auto kada me Tom nazvao, ali od Billa nema ni traga. Gdje li je taj dečko mogao završiti. Nadam se da mu se nije nešto desilo, ostao bih bez posla, kako bih hranio obitelj. Taj bend ne bi bio ništa bez Billa.


Bill

Mislio sam da sam udario u drvo, ali kada sam se okrenuo vidio sam da je to ipak djevojka. Pala je pa sam joj pomogao da ustane, stajala je par centimetara udaljena od mene. Uvijek sam vjerovao u ljubav na prvi pogled i sada sam i to doživio, kako je samo snažan taj osjećaj, nisam znao da se može voljeti neko čije ni ime ne znaš, koga si vidio prvi put u životu, ali te njene oči, govorile su mi mnogo više, osjećao sam se kao da sam je poznavao cijeli život. Želio sam je poljubiti, imala je savršene usne, kakve još nisam vidio. Nagnuo sam glavu, i ona je. Približavali smo se još više i upravo u trenutku kada su nam se usne trebale spojiti začuo sam kako nam netko svira iz auta. Bio je to naš vozač, otvorio je prozor i rekao mi da se svi brinu, mislili su da sam doživio neku nesreću. Tek tad sam se sjetio da ja imam djevojku, ali sada sam shvatio da želim drugu.
Krenuo sam prema autu, ona je samo zbunjeno i dalje stajala, nismo nikako pričali, krenuo sam bez pozdrava. Gledala je za mnom i ja sam se okretao i kada sam trebao ući u auto stao sam. Okrenuo sam se i pitao je kako se zove.
„Dajana, zovem se Dajana,“ odgovorila je tako lijepim glasom, cvrkutala je. Vozač je opet zasvirao i morao sam ući u auto. Vozili smo se prema hotelu, a jedino što mi je bilo u glavi je bila ona. Dajana, razmišljao sam, tako neobično ime za naše prostore…



ICh

Sve je bilo savršeno, baš kao što sam uvijek zamišljala. Dok sam bila s Tomom nisam mislila ni na što drugo. Ležali smo u krevetu. Glava mi je bila na njegovim prsima. Uskoro sam samo skočila.
„Što ti je?,“ zabrinuo se Tom.
„Bill, ako se vrati, vidjet će da me nema, doći će do tebe, vidjet će nas zajedno, u krevetu, goli smo Tom.“ govorila sam mu dok sam se oblačila.
Potpuno smo zaboravili na njega, zaboravili smo na sve. Nismo mislili ni što nam sutra donosi, živjeli smo za taj naš trenutak.
Obukla sam se, još jednom poljubila Toma i otišla u svoju sobu. Osjećaj je svaki put bio sve jači. Moja ljubav prema njemu je rasla. Ali kako ću nakon ovoga Billu pogledati u oči, htjet će me i on nekad poljubiti, kako ću ga ljubiti kad želim samo Toma, a ne mogu ga ni ostaviti zbog njega. U kakav sam ja to labirint upala…
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:52

Bill

Na putu do hotela sam razmišljao samo o njoj, bila je ona prava na koju sam tako dugo čekao. Osjetio sam iskrenu ljubav, njena blizina me uzbuđivala, poželio sam ono što nisam ni s jednom drugom djevojkom.
Bio sam tako zamišljen da nisam primijetio kad je vozač stao da izađem iz auta. Rekao mi je da smo stigli i tek sam se tada trgnuo iz snova. Možda sada razumijem Toma malo bolje, tjelesna privlačnost je tako snažna, osjećam se kao da je ona magnet koji me privlači, koji me tjera da budemo jedno uz drugo.
Nisam znao ništa o njoj osim kako se zove. Što će biti ako je više nikad ne vidim, kako ću izdržati, ovaj osjećaj me izluđivao.
Ušao sam u hotel i sjetio se svoje djevojke koja mi sada nije ništa značila, izgleda da sam požurio što se tiče nje. Ali kako da je sada ostavim? Morat ću pronaći pravi način.
Pokucao sam na vrata njene sobe, otvorila mi je, bila je već u spavaćici, ali nisam ništa osjetio, gledao sam je kao sestru ili najbolju prijateljicu.
Rekla mi je da ide spavati jer je umorna, zvučala mi je čudno, kao da me se što prije želi otarasiti, možda sumnja nešto.
Ušao sam u svoju sobu i upalio klima-uređaj, bilo je pakleno vruće. Presvukao sam se i legao u krevet, ali nisam mogao zaspati, previše sam mislio na Dajanu. Tada sam se sjetio kako sam pronašao Anitu i odlučio sam tako pronaći i Dajanu, da je barem još jednom vidim.
Nazvao sam vozača, opisao mu je i rekao mu ime, a on je rekao da će se potruditi pronaći je što prije. Ja sam se za to vrijeme ponovno presvukao i samo sam očekivao jedan poziv, poziv koji bi mi mogao promijeniti život.
Mobitel mi je zazvonio nakon 15 minuta, bio je to naš vozač, rekao mi je da je uz pomoć hotelskog osoblja uspio pronaći moju Dajanu, moju, da baš…
Baš kao Anita i ona je bila iz druge države, ali je bila iz Hrvatske, ovdje je došla također zbog rata. Dali su mi adresu i vozač me upitao što želim da učini. Ja sam mu rekao da ode po nju, da kaže da je trebam nešto pitati jer ne mogu izdržati bez nje više ni trenutka.
Dok sam čekao da ona dođe (iskreno sam se nadao da će prihvatiti poziv) otišao sam još jednom do Anitine sobe, nije otvarala vrata, mislim da je spavala, savršeno!
Mobitel mi je opet zazvonio, opet moj vozač, rekao mi je da Dajana prvo želi popričati sa mnom.
-„Halo, to sam ja, Bill, danas smo se sudarili, sjećaš se? Htio sam te bolje upoznati prije nego što odem iz grada, jako mi se sviđaš i…,“ prekinula me
-„Bill, ja sam tvoja obožavateljica, bila sam na koncertu danas, o ovome sanjam otkad znam za tebe, ali Bill, zar ti nemaš djevojku, vidjela sam slike u novinama, ne želim ti biti djevojka za jednu noć,“ odgovorila mi je.
-„Ono mi je prijateljica, mama me zamolila da je povedem sa sobom jer su joj roditelji nedavno poginuli u automobilskoj nesreći, bila je sama i potištena i stalno je tješim, zato su svi mislili da mi je djevojka, vjeruj meni, nije mi ništa više od prijateljice,“ lagao sam djevojci prvi put u životu, ali morao sam, previše sam je želio vidjeti.
-„U redu, onda dolazim, ne znam kako ću te preboljeti ako me ostaviš, ali toliko te želim da sada na to ne mislim i i ja žudim da te ponovno vidim jer te volim već dugo vremena,“ osjetio sam uzbuđenost u njenom glasu.
-„Očekujem te,“ odgovorio sam jednostavno i spustio slušalicu.
Počeo sam pospremati sobu iako je bila savršeno čista i uredna, zatezao sam krevet iako je bio već zategnut, jednostavno sam bio nervozan, želio sam da sve dobro prođe.
Sišao sam u predvorje hotela i čekao, nije bilo nikog drugog, samo ja i radnici hotela. Uskoro je ušla, hodala je graciozno, kao da lebdi, kosa joj je imala poseban sjaj koji me hipnotizirao, a oči su joj bile tako iskrene, kroz njih sam joj mogao pogledati u dušu i vidio sam sebe, doista sam joj se sviđao.
Prišla mi je, nije bila onako šutljiva kao kada smo se prvi put sreli, počela je odmah pričati.
„Slušaj Bill, ne želim da…“ tada sam joj stavio prst na usta i poljubio je. Poljubac je bio pun strasti, jedva sam se odvojio od nje, privlačila me sve više. Ruke su nam se ispreplitale, osjećao sam joj puls dok sam je grlio.
Kad smo se konačno odvojili jedno od drugog poveo sam je u svoju sobu, tiho. Tamo sam je prvo ponudio pićem, ali nije htjela ništa piti, samo me opet poljubila, izgleda da je željela isto što i ja. Sve je bilo savršeno, kao što sam se i nadao, ona je bila savršena.

Ja

Probudila sam se uplakana, probudila me noćna mora, sanjala sam kako Tom i ja ponovno spavamo zajedno, ali ovaj put je Bill ušao u njegovu sobu i vidio nas zajedno. Ne mogu više spavati, kad god krenem ponovno zaspati dočeka me isti san, ne mogu izdržati, savjest me grize, priznat ću mu sve ujutro prije nego što krenemo dalje. Ne mogu podnijeti da mu lažem, mora znati istinu iako je ona bolna, možda ću se morati vratiti kući, ostati i bez Billa i bez Toma, ali to je prava odluka.

Bill

Već je bilo vrijeme da krenem dalje s turnejom, nismo se mogli više zadržavati u Oberhausenu, idem, ali moje srce će tu ostati. Dajanu ne mogu povesti sa sobom, kako bih objasnio svima, napuštam je iako je volim i nadam se da će mi jednom moći oprostiti za sve što sam joj učinio.
Sišao sam prvi na recepciju da bih rekao recepcionarima da će Dajana ostati malo duže i platio sam još jedan dan u hotelu, za nju, ostavio sam joj poruku na stoliću pored kreveta, u njoj piše sva istina, nadam se da će smognuti snage da krene dalje i bez mene. Uskoro sam vidio i ostale, Anita i Tom više nisu izbjegavali poglede, mislim da mu se ona i nasmiješila, ali možda griješim. Na doručku nismo ostali nego smo odmah krenuli prema našem busu.



Anita

Nisam se približavala Billu, nisam željela da me dotakne, osjećala bih se pogrešno, ionako ću mu sad sve priznati. Ušao je u bus, a Tom i ja smo tek krenuli iz hotela. Nazvala sam Billa i rekla mu da sam nešto zaboravila u hotelu, a Tom i ja smo ušli unutra i ponovno se poljubili, opet je tu bio onaj predivni osjećaj kojeg se nisam mogla nikako odreći.
Rekla sam mu da namjeravam priznati sve Billu i podržao me jer se i on osjećao loše zbog svega, nadali smo se da će nam oprostiti. Tom je prvi ušao u bus, pa sam ja krenula iz hotela da netko nešto ne bi posumnjao prije vremena. Kada sam ušla zovnula sam Billa da popričamo. Sjeli smo na trosjed i ja sam progovorila. Rekla sam mu da se nešto desilo dok je bio vani i da želim da me sasluša prije nego što bilo što odluči.
-„Otišla sam do Toma jer nije bilo drugih, a trebala sam vozača i desilo se ono čega sam se bojala, popustila sam zbog osjećaja i poljubili smo se, a onda smo i … pa znaš već, žao mi je Bill, stvarno mi je žao, ali ja volim tvog brata,“ pokušala sam mu što smirenije reći sve ovo.
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Black&White   Sat Jul 11 2009, 22:53

-„I razumjet ću ako želiš da odem, nazvat ću nekog da dođe po mene, ali nemoj se ljutiti na Toma, on nije kriv,“ pokušala sam mu objasniti ali je samo zurio u pod i onda je i on počeo govoriti.
-„Zapravo, i ja sam tebi htio reći nešto slično, dok sam bio vani, sinoć, sreo sam jednu djevojku, nisam se htio zaljubiti i nisam imao namjeru, ali nažalost to se desilo i mislim da nas dvoje ne pripadamo zajedno, ona je ta koju volim, ti voliš Toma, da pređem na stvar, mi trebamo prekinuti, i još nešto, i ja sam tebe prevario,“ rekao je i tada je zavladala tišina.



…u međuvremenu u hotelu…
Dajana

Probudila sam se, Billa nije bilo u krevetu pa sam pomislila da je ustao da se obuće, nadala sam se da će me pitati da pođem s njima na turneju, ali tada sam ugledala pismo pored kreveta. Otvorila sam ga i ostvarilo se ono najgore. Ostavio me poslije jedne noći, ono mu je bila djevojka, trebala sam znati, nisam mu trebala vjerovati. Suze su mi padale na papir i kvasile ga, nadala sam se da je to samo neka noćna mora, ali nisam se budila.
Ostala sam na krevetu i plakala, nisam mislila izaći iz te proklete sobe dok se ne smirim.

Anita

Sada je sve bilo očito. Bill i ja nikada nismo trebali biti zajedno, i to je sada bilo dokazano. Pitala sam ga gdje mu je ta djevojka i odgovorio mi je da ju je ostavio u hotelskoj sobi poslije tako divne večeri.
Odmah sam mu predložila da se vratimo po nju, a ja sam potrčala Tomu u zagrljaj i još jednom ga poljubila, bez straha da će nas netko otkriti.

Svi su začuđeno gledali u nas, a Georg se zadovoljno smješkao. Znam da mu je bilo drago jer se konačno sve riješilo. Bill je otišao do vozača da mu kaže da se trebamo vratiti nazad i autobus se naglo zaokrenuo tako da sam pala na Toma. Nisam ustala s njega nego smo se samo nastavili ljubiti. Čula sam ostale kako se tiho smiju, ali nisam marila.

Bill

Sjedio sam na krevetu i cupkao nogom, nisam se mogao smiriti, bio sam jako nervozan, kao nikada prije, samo sam se brinuo da mi neće oprostiti. Osjećao sam ogromnu ljubav kada sam samo mislio na nju, a bio je tek početak, naša je ljubav tek počela rasti. Približavali smo se Oberhausenu, jedina pozitivna stav u svemu ovome bila je ta što se nismo mnogo udaljili od grada. Stigli smo pred hotel i potrčao sam prema ulazu, Anita i Tom su također izašli za mnom da pokušaju uvjeriti Dajanu da mi oprosti. Držali su se za ruke i smiješili se jedno drugome, izgledali su stvarno zaljubljeno, sada znam zašto je ona krenula sa mnom na turneju, željela je samo biti bliže njemu, ali to sada nije važno, sada je samo važno da mi Dajana oprosti.
Trčao sam uz stepenice, nisam znao odakle mi snaga za to, ali sam trčao najbrže što sam mogao. Kada sam došao do sobe vrata su bila otključana i ušao sam unutra, ali je nije bilo. Otišla je. Nazad do recepcije sam trčao još brže, milio sam da ću pasti na nos. Pitao sam dečka koji je bio tu kada je otišla. Rekao mi je da je predala ključ neposredno prije nego što sam ja došao. Požurio sam prema izlazu i ugledao sam je. Poviknuo sam njeno ime, okrenula se. Na licu joj je bilo vidljivo da je povrijeđena i tužna, boljelo me to što sam znao da sam ja kriv.
-„Želiš još nešto, Bill? Nije ti bila dovoljna jedna noć s glupom obožavateljicom, želiš još i dan? Uostalom zar nisi otišao,“ govorila je dok se suzdržavala da ne zaplače.
-„Vratio sam se jer te volim i želim da mi oprostiš, želim da budeš sa mnom zauvijek, da nas ni smrt ne može rastaviti i evo kleknut ću i molim te oprosti mi, nisam te htio povrijediti, OPROSTI MI – poviknuo sam.
-„Ostavi tu priču za nekog drugog,“ rekla mi je i nastavila hodati polako, spuštene glave.
Potrčao sam za njom i zaustavio ju, zamolio sam je da me sasluša. Stala je. Prišao sam joj bliže i poljubio je. Prvo se opirala, ali se kasnije prepustila i to je bio još jedan od naših strasnih poljubaca, možda i najstrasniji ikad.
-„Osjećam da me voliš kroz poljupce, tako su iskreni, želiš me, trebaš me, baš kao i ja tebe, reci mi to,“ molio sam je.
-„Bill, trebam te, želim te, volim te, ali da li je to dovoljno da naša veza uspije, bio si neiskren, to je ono što me najviše boli, ne znam kako da ti to oprostim, poljubi me još jednom i možda se predomislim,“ gledala me u oči dok mi je ovo govorila i nije skretala pogled.
-„Nisam bio iskren zbog požude, nikada se nisam osjećao tako, razumi me, oprosti mi, uradit ću što god želiš da mi oprostiš,“ i dalje sam je molio.
-Nasmiješila se i rekla mi: „Što god želim?“
-„Bilo što,“ odgovorio sam joj.
-„Ako je tako onda želim još 1000 poljubaca i sve noći do kraja svog života s tobom, ovo su ti uvjeti ako želiš da ti oprostim,“ zavodljivo se nasmiješila.
-„Pristajem“, odgovorio sam joj i poljubio je po tko zna koji put.

Anita

Tom i ja smo stajali udaljeni nekoliko metara od njih i promatrali ih. Tužno lice je bilo zamijenjeno osmijehom, ljubili su se, izgledali su konačno sretno. Izgleda da je svatko pronašao svoj sretni kraj u ovoj priči. Poljubila sam Toma i osjetila onu čudnu struju kako mi prolazi tijelom.
Kada smo se konačno odvojili jedno od drugog, što je bilo jako teško, vidjeli smo da su Bill i Dajana pored nas.
Upoznali smo se s njom i odmah sam znala da ćemo biti dobre prijateljice. Bill joj je pokazao bus, pričale smo o svojim životima na Balkanu, komentirale smo naše dečke na hrvatskom, nisu nas mogli razumjeti pa su se malo ljutili, ali zauzvrat smo ih ljubile.
Bili su najbolji dečki ikada. Voljeli smo se i znali smo da nas nitko i ništa neće moći rastaviti.
-„Bit ćemo sretni zauvijek Tom,“ šapnula sam mu na uho, poljubio me, a ruke su mu se našle oko moga struka.
-„Zauvijek,“ ponovio je i još jednom prislonio svoje usne na moje.
Back to top Go down
Sponsored content




PostSubject: Re: Black&White   Today at 12:32

Back to top Go down
 
Black&White
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» Supergroup Black Country Featuring Glenn Hughes & Jason Bonham Reveal Album Track Listing
» First time On CD Black Bach - Lamont Dozier '74
» Mr.Electric's "The White Metal Show"
» The Letter Black - Believe video
» details of original 1st stooges album

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
Tokio Hotel Balkan :: Bosnia/Croatia/Serbia Forum :: Tokio Hotel :: Fanfikcije-
Jump to: