HomePortalFAQSearchRegisterLog in

Share | 
 

 Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.

View previous topic View next topic Go down 
AuthorMessage
TomovaBillovamalena4ever



Broj komentara : 21
Reputation : 0
Join date : 2010-02-06
Age : 26
Mjesto : Mit Tom und Bill in Magdeburg!

PostSubject: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 19:09

Srecice moje...evo i ja odlucih da napisem ff-u...doduse...mozda je i greska sto je objavljujem,a mozda i nije...ja ne znam,procjenite vi...nastala je u trenutku kad mi je bilo najteze,a kad ste samo vi,iako mislima i srcem,bili uz mene...osjecala sam se prazno i tuzno,prosto receno-grozno!!!! ...Nazalost,i sada mi je tesko,ali ne bih o tome... a posljedica svega toga je ova fan-fikcija!...
Drugi dio postavljam kad zavrsim sa pisanjem.
Uzivajte ...











Tomova I Billova malena zauvijek!

„ ... Jer ti si zelja iza koje druge zelje nema ...“


“Ljubav
nikad ne umire prirodnom smrcu.Umire jer joj ne znamo obnoviti izvor.Umire od
sljepoce, pogresaka, izdaje.Umire od bolesti i rana; umire zbog dosade, gubitka
svjesine i sjaja.



Buducnost
ljubavi jest istinska ljubav-velicanstvena,divna ljubav koja ne nanosi bol,vec
radost;ljubav koja nije mala,vec golema;ljubav koja je vise od osobne te
postaje duhovna.To je odrediste nasega putovanja-to je nas istinski cilj....



Ljubav
je samo rijec…mi joj dajemo ime!...“












**************************************************************************



“What you don´t know
Is that your scars are beautiful
What you don´t know
Is that your imperfections are what make me whole
What you don´t know
Is how we spare our time
Cause I can´t speak whenever you´re around …

And it´s not like me to hide behind a wall
And it´s not like me to fear before…”





“Kad rijeci izgube smisao,ljubav je ta koja govori!”








… Heeeej,pozdrav svima!Ja sam Marina.A ovo sto pisem
je moja zivotna prica,jako zapetljana I cudna,koju zelim da podijelim sa
vama!Ja ne mogu da oducujem I ne znam hoce li vam se ona svidjeti ili
ne,ali,vjerujte mi,meni je bezbroj puta sve ovo cudnije I ludje nego vama!Ja
jos uvijek,I nakon svega toga,jednostavno ne mogu da u svoj mozak prizovem tu
stvarnost!Ipak,ko zna zasto je to dobro…Ja se osjecam kao da sanjam
nevjerovatan san,ali-stvar je u tome sto-ja ne sanjam,ovo sve je STVARNO!!!!...Bog
mi je dao poklon.Da li ste spremni da zaplovite kroz more mog zivota?Zelite li
krenuti sa mnom u avanturu koja se ne zaboravlja?...Dobrodosli!!!!Smile



Pa
da krenem s pricom…












Kroz monsun


“What you
don´t know
Is that I lay awake
Wishing you were here tonight
What you don´t know
That I loved you long before we were alive
Cause how would you know, how could you know?
So now I´m gonna tell you everything … “





“Danas smo zasigurno tu,ali nam sutra nije
obecano.Zato budite sigurni da ste svima rekli da ih volite!”



„VOLIM TE…NEDOSTAJES MI…TI SI MOJ ZIVOT
ZAUVIJEK…“-bezbroj puta ove rijeci predjose mi preko usana,otimajuci se bolu i
tuzi,zivjeci u svijetu lazi,prevare,boli,tuge...prkoseci I inateci se okrutnim
i zlim namjerama drugih...i istim takvim ljudima …oni ne razumiju...jer
htjedose rastanak prije vidjenja...smrt prije rodjenja...bol u radosti
zivota…Nedostajes…ah,tako mi nedostajes…Ljubav dobi jos jedan dio sebe…sada je
mozaik zivota potpun…Tako mi nedostajete…ali uskoro cemo biti svi zajedno na
onom nasem mjestu…JA VJERUJEM!!!!!



“ Cijeli moj zivot kao gomila slika razbacanih po
stolu.Vi ste moj album u kome su sve one pronasle mjesto.I znajte da nema vise
trazenja jer sam u vama pronasla SVE…”



...15...taj
broj meni neopisivo mnogo znaci...15...podsjeca me na onu zivotnu istinu,oni
zivu radost i sve sto upotpunjuje jedan mladi zivot!Imala sam 15 godina kad sam
se sa mojim roditeljima doselila u Magdeburg,da,da,bas u ono vrijeme kada je
Tokio Hotel Groznica uveliko pocinjala da se siri svijetom.Ni sad ne bih bila
svoja da ih ne volim…jos uvijek…Toliko toga sam prozivjela zbog njih,izgubila
mnogo,dobila jos vise…dobila vise nego sto bi iko mogao I sanjati da ce
dobiti!S tim sam shvatila da me Bog zaista voli I da sam Njegovo dijete…a On
nas voli onom najvecom ljubavlju…iza koje druge nema…ona je previse
komplikovana I teska za shvatiti je nasim mozgom!...Takvu ljubav udahnu I
meni,da me void,brani,cuva kroz zivot…dok nije nasla one kojima I bi sudjena od
pocetka svog zivota u meni…Zivjeli smo u centru grada,vise na sjevernoj
strani.Bila sam jedinica,bez brata i bez sestre,a svim srcem I dusom sam
zeljela stariju bracu da imam,da budemo tri duse,jedna sudbina…da budemo kao
jedno…I pristadoh na ono sto mi je dano,na ono vec dobiveno…ali sam voljela ono skriveno…mada je moja
proslost dokazivala suprotno,sto se tice toga da li ipak imam tu veliku,najvecu
srecu…da imam bracu tamo…negdje daleko…ali,o tome ne mogu da pricam,niti
zelim,jer to je za mene isuvise bolna tema...prebolna...Danas sam otkacena i
pomalo cudna,povucena 19-godisnjakinja.U Magdeburgu studiram Germanistiku,imam
prosjek 10,00 I jedna sam od najboljih studenatica na fakultetu.Nije da se
hvalim,ali sam ponosna na sebe...bar u necemu i mogu biti.Voljela sam sve TH
fanove,a i oni su mene.Odmah smo se nasli!Moglo bi se reci da sam bila prava
mala miljenica TH fanova.Ahhhh...njih sam obozavala!Bila je to ona prava nevina
i cista ljubav...tako sam ih voljela...valjda mi je to popunjavalo onu prazninu
u srcu i dusi...onu ocajnicku potrebu da i ja imam nekoga kraj sebe,da i ja
imam sestru ili brata...Bila sam srecna,ali...samo prividno...niko nije znao da
sam sa mukom i bolom skidala svoju tesku masku kad padnu zavjese...Ubijala me
je ta usamljenost,svakim danom,sve vise,ni sama nisam znala kako sam
prezivljavala sve to,ali ljubav,volja,zelja...to mi je davalo snagu da
ipak,kroz neku maglu,vidim naprijed,bez obzira na bol i teret koji su stalno
bili tu,sveprisutni i koji su me uvijek ranjavali...opet i iznova...a vec je na
dusi i srcu bilo bezbroj rana i oziljaka koji su pekli i boljeli...i danas zive
i krvare...i danas jednako boli...mozda cak i vise...Mama nije mogla da mi
podari ono za sta sam zivjela,jer je zbog silnih operacija izgubila moc
radjanja…nazalost…Svi su znali da blizance Kaulitz,Billa i Toma,volim poput
brace,kako u Bosni,tako i sada u Njemackoj.Ovdje je to pogotovo bilo izrazeno,a
mojim prijateljima i prijateljicama ovdje to je bilo cool,neobicno i veoma
zanimljivo...niko od njih me nikada nije zezao zbog toga,naprotiv,bili su mi
ogromna,ma ne,gigantska podrska sto se toga tice.I zaista,ne znam sta bih bez
njih...oni su bili moji andjeli cuvari...ali,moje srce i dusa nikada nisu
zaboravili moje TH batice i sekice sa kojima me je prvi put spojila ljubav
prema TH-u...sa njima se,vjerovali ili ne,i dan-danas cujem...jos redovnije
nego dok smo bili koliko-toliko blizu!I to me cini neopisivo mnogo ponosnom na
sebe...vidite vi sta ljubav radi covjeku!Smile...Na koncerte Tokio Hotel-a sam
isla po citavoj Njemackoj,probijala se u prve redova I uvijek sam ih nekako
mogla vidjeti…onako da kazem blizu…ali,svaki put bih se isplakala kao kisna
godina na svakom njihovom koncertu,na pocetku I na kraju!...Ali,ni u snu nisam
ni slutila da taj moj daleki I,kako mislih,nedostizni san uopste nije tako
dalek,a pogotovo nedostizan…nisam ni u ludilu mogla slutiti da ja braci Kaulitz
znacim mnogo vise…I da sam im mnogo vise nego samo jedna od milijardu njihovih
fanova!...Mogu reci da sam tada napokon pocela da disem i da zivim...ali u
pravom smislu tih rijeci...Ziva sam..i jaca nego ikada prije!...






Otkrit cu ti tajnu



“ What you don´t know
I have studied the way you walk
What you don´t know
Is I´ve already kissed you in the shadows of my heart
What you don´t know
Is that you´re poetry
If you turn around there´s someone you won´t see

And it´s not like me to hide behind a wall… “


“Raj je uvijek tamo gdje ljubav stanuje.”


...Zivot je
zaista nepredvidiv,a svijet tako mali...nista nije cudno,samo smo mi ljudi u
cudjenju...i zaista jeste tako.Ja sam jos uviejk u cudjenju i ne mogu da
vjerujem da me je zivotni put naveo da se nadjem ovdje,u zemlji mojih snova,u
Njemackoj...A ja sam sve to znala...dok sam sanjala te sne o njoj,nejgovala ih
i brinula se o njima kao da su ljudsko bice...ali,oni nisu bili ljudsko
bice...bili su i vise od toga...a ta vjera je prethodila cudu-i evo me,ovdje
sam-NAPOKON!!!!Pustite me da budem sve,sve sto zelim…sve u jednom trenu...



U Njemackoj
su mi moji roditelji kupili bicikl.Jedan crni,predivan...Bila je to ljubav na
prvi pogled...Ahhhh...dragi moji roditelji...samo su mi otvorili put...



Zelim da vam priznam nesto.


...Svaki dan sam,nakon fakulteta,vozala bicikl
kroz Magdeburg ili sam isla do mojih prijatelja i prijateljica.Ali...postoji tu
i jos nesto...A to nesto se zove Loitsche,seoce 15 km sjeverno od Magdeburg-a.Zvuci
li vam poznato?!Itekako...Ja i moj crni bike smo skoro svaki dan boravili tamo
i vozili se prekrasnom sumicom iz koje se sirio bozanstven miris trave i
rastinja...nisam ja isla zbog toga u Loitsche.Razlog je bio...razlog su
bili...pa...znate vec...Tom i Bill. ...Svaki dan,opet i ponovo...vozila sam se
da bih iz daljine posmatrala jednu malu poluskrivenu kucicu,jedan mali,ali za
mene najveci,srcu najdrazi i dusi najmiliji dom...Satima bih tako ostajala
skrivena u daljini i posmatrala taj mali raj i... plakala...plakala dok ne bi
isplakala sve suze,koje su se opet ponovo radjale u mojim ocima svaki put kad
bih se ponovo nasla na starom mjestu...U tom malom domu su zivjeli Tom i
Bill,sa svojim ocuhom Gordon-om i majkom Simone.Vi znate da su se oni prosle
godine vjencali,krunisali brakom svoju vezu.Ne mogu ni da zamislim koliko su
andjeli moji,blizanci,bili srecni!!!!...Njihova sreca mi je davala snagu!Baka
im je dolazila svakodnevno u posjetu ili kad vec stigne...Sve sam ja to znala
otprilike,sta i kako...jer taj dolazak mi je bio poput nekog rituala,poput
iscjeljenja...Nisam ja bila poput Perrine i njenih kolegica,onih stalker-ica
ili sta su vec.Ovo je bio lijek za moju ranjenu dusu i slomljeno srce,toliko
puta lomljeno i svaki put..pa..uspijem nekako da poslozim razbijene i krvave
komadice svog srca,koje mi drhti u rukama i treska se kao covjek koji ceka svoj
posljednji izdah...Stajala bih tako,cini mi se,i citav dan,ali to je za mene
bilo kao psiho terapija.A svaki povratak kuci bio je kao dobitak nove nade,nade
koju sam nosila u svom srcu i dusi tako jako i cvrsto...nista i niko mi je nije
moglo oduzeti.Jednom sam tako,plakajuci,posmatrala njihov dom i nadala se,kao i
svaki put,da ce bilo ko od njih izaci na ulicu,a dusa i srce su tihim vriskom
dozivali njih...Toma i Billa...nadajuci se uzaludno da ce ih cuti...U toj
svojoj zanesenosti,popeh se malo vise na vidik,svi sa strane mogli su dobro da
me osmotre.Sagnula sam se,u jednom trenutku, i okrenula na drugu stranu,jer me
je nesto lagano udarilo po nozi...o,neeee!Spao mi je lanac sa bike-a.Vidjeti
mene u ulozi majstora nije nimalo prijatan pogled.Sva sam se zapetljala,ruke su
mi bile bukvalno crne od masti kojom je lanac bio oblozen...ustala sam,onako
hitro,odjenom,i..okrenuh se.Ono sto su moje oci tada vidjele,zauvijek mi je
ostalo urezano u mozak,u um,u srce,dusu...Iz kuce su izasli prvo Simone,pa
Gordon...a ja stajah kao ukopana u zemlju.Oduzela sam se...bili su mi tako
blizu...ne tako daleko...Teta Simone mi je prisla prva.Nasmijala se na meneonim
svojim prelijepim,najljepsim majciniskim osmijehom i stavila ruku na moje
rame.Zatim je,nakon nekoliko minuta,dosao Gordon i pridruzio nam se.Pozdravili
smo se...I ne znam kako,zasto,zbog cega...osjetih u sebi kao da smo stari
znanci,kao da se poznajemo jako dugo...osjecala sam da smo povezani.Na koji
nacin,zaista mi nije bilo jasno u tom trenutku...Ali,jos veci sok sam dozivjela
kad mi je teta Simone rekla:



„Heeeej,Marinice ljepotice,pa otkud ti ovdje u
Magdeburg-u?“,rekla je njezno I poljubila me u obraz.



„Gordon-e,pa ovo je nasa Marinica“,licem joj je zasijao osmijh od uva do uva,“pogledaj
samo kako je izrasla u prelijepu mladu djevojku!‘‘,rece,a oci su joj
blistale...valjda od srece...“...ali samo mi je zao sto Tom i Bill nisu tu,da
je vide,mislim da bi se obradovali,i to jako...jer...“...rece onako tuznog
pogleda i ucuta.



„Draga Simone,sada nije vrijeme za tu
pricu...Marina,znaju li roditelji da si ovdje?“,pitao je Gordon ozbiljno.



Nisam mogla progovoriti,vec samo klimnuh
glavom,ali kao da me je drmnula struja.



„OK“,rece teta Simone,“Gordon ce da ponese tvoj
bike da ga popravi,a ti ides sa mnom kuci,na caj i kolace,baka je tu...moramo da popricamo...i ne brini...tvoji
roditelji i mi smo se vec sve
dogovorili u vezi toga...

,namignula mi je i,zagrlivsi me,krenuli smo.



...Rez!OMG...S..ST..STA...STTAA...SSSSTTTAAAAA
JE O-V-O?!Je l‘ ovo NEKA I NECIJA NESLANA SALA?!KAKO MENE ONI MOGU POZNAVATI?!MISLIM,OH,MEIN
GOTT!!!!!!...REEEEZ,COVECE!!!!...U redu,znaci,ja sada idem U KUCU TOMA I BILLA
KAULITZ-A!!!!OMG...I sve je OK..da,da...MA STA JE OK?!...Odmah mi je palana
pamet knjiga William-a Paul-a Young-a, „KOLIBA‘‘... Bila sam komirana,ali u
pravom smislu te rijeci,sto komirana,sto sokirana...isla sam za njom kao
hipnotisana...ne imajuci pojma o cemu se radi...iskreno,sta god da je bilo,nije
me bilo ni briga...bila sam tu,tako blizu...samo dva koraka su me dijelila od
ulaska u svoj najveci san...Usli smo u kucu!!!!Bila sam toliko izgubljena,u
mozgu mi je stotine uragana i tornada protutnjalo,osjecala sam kao da ce mi se
glava raspasti u milijardu sitnih komadica,mozak mi je bio natekao...ili sam ja
bar imala takav osjecaj...nijedna histerija,nijedno uzbudjenje,nista,ama bas
nista nije moglo opisati kako sam se u tom trenu osjecala...Kako opisati
neopisivo?!...



Kad smo usli
unutra,docekao nas je veseli osmijeh Tomove i Billove bake i veoma srdacno i
toplo izreceno „Hallo,Schatzi!“ …A Schatzi tj.,ja,je bila komirana… Pocela sam
da se tresem,disala sam tolikom brzinom,srce u grudima je bilo kao pod elektrosokovima,a
suze samo sto nisu,poput bujice,preplavile moje lice.Umirivala sam svoju
podsvijest I smirih se nekako…cisto da se ne izblamiram…blama me je bilo
najvise strah!Kad su svi sjeli,prvo sto su mi rekli,bilo je to da im je
neopisivo jako zao sto sa nama nisu Tom I Bill,bili su koncertu u
Oberhausen-u(da,da,to je bio onaj koncert koji mi je promakao ispred
nosa..ali,ovaj trenutak sada..ma ne bih ga mijenjala ni za sta na
svijetu…koncerata ce biti…sad se odlucuje o mojoj sudbini!!!!)…Sve je bilo kao
I u mojim mastanjima,kao u u mom snu…sve,ali sve!Bila sam ocarana…I previse
jako ocarana… Sjela sam izmedju bake I tete Simone a Gordon je sjeo ispred
nas.Zatim je poceo prvi da mi se obraca:



“…Draga,ne
moras da krijes uzbudjenje,znam odlicno kako ti je,ali opusti se…Sigurno se cudis
otkud to da mi bas tebe poznajemo,I tvoje roditelje,ali molim te iskreno I od
srca da mi vjerujes na rijec I znaj da ovdje nisi bez ikakvog razloga.Mozda ce
da te bude stid,ali neka te ne bude,kad ti ovo
kazemo,a I ono sto ti tek trebamo I
moramo reci
…imas pravo da znassada je doslo tvoje vrijeme da saznas neke stvari…” -rekao je tonom
glasa tako uvjerljivim da sam odmah osjetila kako se opustam I sve je postajalo
…dobro…



“…Draga
Marinice…nije ni meni lako sto ti ovo pricam I sto sve ovo tek sada saznajes,ali…”
rekao je tiho,a iz ociju samo sto mu nisu pocele liti suze,sav se blago
zacrvenio u licu…Teta Simone je plakala,ali sa osmijehom na licu,a baka
je,krijuci suze,izasla iz dnevne sobe I otisla napolje,u vrt iza kuce.Vidjela
sam kad je sjela na stolicu I kupila ruke na grudma,pogledavsi prema nebu…



“… ali,to
nije moglo biti odmah otkriveno,jer ipak –TO-nije mala stvar!!!!Za nas nije,a
za tebe pogotovo…”,rekao je to tako milim glasom I dodao:



“…I znamo da
ti je mnogo drag tvoj crni bicikl…vidjali smo te kad zastanes u blizini nase
kuce I sa smijeskom posmatras u daljinu,bacas pogled prema nasoj kuci I smijes
se…a onda se okrenes,popnes na bike,okrenes sejos jednom prema nasoj kuci I
posaljes pusu…znamo sve,mila…”,rekao je kao da se obraca maloj bebi.Mislim,bar
je meni takav dojam ostavljao…



Jas am se
zacrvenjela kao rak,samo sam sutila,ali uhvatih na rubu usne…osmijeh…malen,ali
od srca…trebalo mi je to…pogotovo sada…svi su tako divni,ali to je obicno tako
kada trebaju da ti kazu neku sokantnu vijest…ili nesto sto ce te jako
potresti…Eh,mene je ono najsokantnije od svega cekalo upravo sada…



“…Ne znam
odakle niti kako da krenem,ali krecem od pocetka…“,rekao je sa smijehom a oci
su mu zasijale...



“…Sreco,ti znas da su te tvoji roditelji
usvojili kad si imala samo 16 dana. ...“,rekao je tuzno.



O,Boze...oni i to znaju...Pogledala sam ih…I
istog trena kucu je ispunio emocionalno snazan jecaj…OMG…ja placem Pred
NJIHOVIM roditeljima…Baka je ustala sa vrtne stolice i okrenula se prema
prozoru,gledavsi u nas,a zatim se samo
okrenula i…otisla u nepoznatom pravcu…



„...dusice moja...ne znam kako da ti ovo
kazem,ali te molim da mi oprostis...nije ni meni lako,ni Simone,ni
baki..nikome...Tom i Bill znaju,ali...ne znaju KO JE TO TACNO!I...molim
te,nemoj ciniti neku glupost nakon ovoga,molim te,malena moja,mi smo tu...sve
je OK...znaj da te volimo...“,gledala sam u njih,a krupne suze su mi se
slijevale niz lice...Sta je to?Sta mi to trebaju otkriti?Zar je moguce...ma sta
je to sto ih muci?Sta ja to trebam znati...?Ludila sam u sebi,ali borila sam se
sa svim tim osjecajima koji su poput magneta koji privlaci razne
predmete,lijepili se za mene...izludjivali me do bola...do besvijesti...Brojna
pitanja...a samo jedan odgovor...jedan...i jedini odgovor koji ce do temelja,do
korijena uzdrmati citav moj svijet...mene...moje bice...i sve ono sto jesam...
i sto cu biti...



„...Malena...tvoja majka te je
ostavila,jer...nije te zeljela...niko iz njene porodice...a to znas...o tome
ste ti i tvoji divni roditelji pricali...za oca su ti rekli da ga nikada neces
upoznati,jer se ne zna ko je...ali to nije istina...oni u MORALI tako da ti
kazu...Tvoja majka je sada negdje daleko,niko to ne zna...niko ne zna gdje je...ali,tvoj
otac...tvoj pravi,bioloski otac je...on.. on je...on je ovdje...i voli te i
kaje se zbog svega...ali,znaj da te volim...“



MOLIM?!DA LI JE ON TO REKAO DA ME VOLI ILI SAM
JA POGRESNO CULA?!...OMG...



„...Mila moja...ja sam tvoj pravi otac!Ja,Gordon
Trümper...“,spustio je glavu I zario prste u kosu…zajecao je…



...Moj Boze,ovo je stvarno bilo i mnogo previse
za mene!Sta je ovo?!Nemoguce je..ne...ovo je nemoguce...NEMOGUCE!!!!Nisam mogla
da slusam,nisam mogla da vjerujem...Ja..oni..ne,ne...nikako...nevjerovatno...ne..ja...kako...zasto...?!
Tom i Bill ... OMG...TOM I BILL KAULITZ SU M-O-J-A B-R-A-C-A
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!Stavih
ruku na usta da zaustavim vrisak koji se svim silama borio da izadje iz mene,derao
me je,parao me,poput vatre se sirio mojim tijelom...bio je u isti mah i bolan
...ali i pun neopisive radosti i srece!Ja sam se samo pocela tresti a suze su
se nekontrolisano pojavljivale u mojim ocima i slivale se niz moje lice...Teta
Simone me je zagrlila i...sve cega sam se sjecala bilo je..mrak...i priguseni
vrisak:“Zovite odmah Hitnu pomoc!!!!“...Pala sam u nesvijest...















Ti si moj san


„What you don´t know
is that I lay awake
Wishing you were here tonight
What you don´t know
Is that I loved you long before we were alive
Cause how would you know, how could you know?
So now I´m gonna tell you everything

What you don´t know…”


“Ljubav
je poput duha o kom svi pricaju,a samo par njih ga je vidjelo.”



...Pocela sam da se polako budim.Osjetih kako me
je neko uhvatio za ruku,a zatim tihi sapat i onda lagani zvuk osmijeha...taj
osmijeh mi je bio itekako poznat...Otvorih oci.Miris poznate prostorije
prolazio je mojim nozdrvama poput kokaina.Da...moja soba...Preletih pogledom po
sobici...Svi su tu...Svi...ali NJIH ...njih NEMA...Pocela sam nekontrolisano da
placem,vristim,gubila sam se u svom bolu,u muci,kao da je odjednom u meni sve
pocelo bolno da umire...zeljela sam da im kazem da me ostave na miru,da se svi
sklonu iz sobe...ali...nisam mogla...nisam imala snage za to...Ipak,koliko god
me je ovo povrijedilo i potreslo do samih granica izdrzljivosti,voljela sam
Gordona najvise na svijetu...jer on je ispunio moj najveci san...nemoguc
san,nevjerovatan san...ali to je bio moj san...moj najstvarniji san...Samo kad
se sjetim...



Gordon je stajao na vratima i gledao je u
mene...Ja i teta Simone smo zastale sa pricom kad je ona pogledala slucajno
prema vratima i ugledala njega...ja sam se zatim okrenula...Tada su nam se
pogledi sreli i ...ispruzila sam ruke prema njemu,a on mi je dosao u
zagrljaj...oci su mi bile pune suza...sve troje smo tada zaplakali...baka nas
je posmatrala i zaplakala je i ona...Toliko emocija i osjecaja u jednom danu
bilo je naprosto nemoguce dozivjeti,ali ...ja ih dozivih.Tu divnu idilu kvarilo
je samo bolno sjecanje,sama pomisao na na to da sad kraj nas nisu Tom i Bill,da
to sve i sa njima podijelimo,da se sve prozivljava bez njih...oni su uvijek
bili tu,u mojim snovima i mastanjima...uvijek tu...u svakom mom snu...moja
braca....u mojim snovima,to je bilo nezamislivo,jer U SVEMU su MORALI BITI
O-N-I !!!!O,Boze moj dragi...kako mi to zvuci tako snazno,tako...od srca
izreceno i u dusi rodjeno osjecanje...Ali,prevarila sam se...Moja predivna braca
su imali drugi plan sa mnom...Dvije duse,dva srca i ljubav,vjecito
beskrajna...koju smrt ne prekida!!!!! ...















Malena


“ What you
don´t know
Is when the morning the sun collide
The morning comes
This time I won´t be afraid to try…”





“Ljubav je ljepota duse.”


...Bilo je
vec podne.Odlucila sam da cu danas ipak na fax,na predavanja,a do njih sam
imala jos dva sata,puna dva sata.Sto se tice mene,osjecala sam se bolje,ali jos
uvijek neobicno i pomalo sokirano...kao da sam pala na Zemlju sa Marsa...a kako
i ne bih...nakon svega sto se za ovako kratko vrijeme izdesavalo...Nadala sam
se da cu sada da NJIH vidim,ali...Svi su bili na okupu,moji roditelji,teta
Simone i moj drugi tata,Gordon...osjecala sam se kao u nekoj prici,bajci...kao
u filmu...I opet su svi tu...svi...ali NJIH nema...I opet bol,i opet
suze...ovaj put jos jace je boljelo...suze su bile jos snaznije i...krupnije...oci
su pekle,srce zivo slomljeno a dusa zgrcena od bola,polako je gubila sjaj…Smirila
sam se nekako,ali na jedvite jade...pa krenuh polako da se oblacim...Nasminkala
sam se,obukla u svom prepoznatljivom fazonu i taman sto htjedoh da obuJem
platforme...osjetih da iza mojih ledja neko ima...Svi su dosli da me
isprate...U pogledima im se vidjela velika sreca,ali...u mom pogledu sigurno
nije...sve mi je to nekako bilo cudno...opet sam imala osjecaj da mi nesto
kriju,da se sprema nesto...mozda neko iznenadjenje...posmatrala sam ih...ali
nisam mogla odoljeti a da se ne nasmijem,onako iskreno,iz srca!Gordon i teta
Simone su skoro u glas rekli:“Oh,dragi Boze...pogledaj je...taaaako lici na
njih!Ima njihove oci...“,rekli su smijuci se i kroz suze.Od sviju sam dobila
poljubac i zagrljaj, a onda sam se okrenula i krenuh prema ulaznim vratima.Vani
me je cekao bike,moj crni bike,a na njemu sam vidjela poruku,oslovljenu na moje
ime...U njoj je pisalo:



„...Andjeli
su na tvojoj strani.Samo se okreni i vidjeces ih.Gdje god da su i sta god da
rade,,uvijek ce cuvati NJIHOVU MALENU... -Gordon I Simone “






“…a onda svanuo je dan da obecanu ljubav dam,sto za
srecu treba…sada znam…



sada dobro znam…”


Andjeli…znali
su cak I kako zovem Toma I Billa,od milja…Zavrtjela sam glavom njezno I
nabacila onaj osmijeh koji je bio samo meni poznat…”Pa…hajdemo onda da trazimo
ANDJELE NA MOJOJ STRANI!!!!”. Glasno sam se nasmijala,sjela na bike I pojurila
da sto prije stignem na fax!Bila sam I
srecna I tuzna,sve u isti tren…Dodjoh na fax brze I prije nego obicno…drustvo
me bijase cekalo,pa smo otisli na pice.Parkirala sam bike I zastala na
tren.Pogledala sam u onu poruku koju sam drzala u ruci,poljubila je I
prislonila je na srce.Uzdahnula sam,zatvorivsi oci I,pogledavsi opet otvorenih
ociju u nebo,nasmijah se I rekoh:”Boze moj,oprosti mi ako sam ikada sumnjala u
Tebe,ako sam Te ikada svojim ponasanjem povrijedila…Hvala Ti…beskrajno Ti
hvala…Volim Te!!!!Volim Te najvise na svijetu…Tebi dugujem svu svoju srecu!!!!!”I
od sveg srca I duse mislih to sto rekoh!…Okrenula sam se prema ulazu na fax I
rekla tiho,u sebi,sa osmijehom na licu I iskrama u ocima:”…Sada sam zauvijek
NJIHOVA malena…ZAUVIJEK NJIHOVA MALENA!!!!!!!!!!”…Poskocih srecno I bacih se u
zagrljaj drugarici koja me je zbunjeno gledala…Kasnije smo se svi izgrlili I
izljubili…Znate li sta je danas?!Danas je 14.05.2010...Marinin rodjendan!...



…Profesorica
Morfologije nije bila tu,tako da smo svi veselo izjurili sa fax-a i otisli u
obliznji restoran na pice,a i da prezalogajimo nesto…svi smo bili ludi za
pizza-ma iz tog naseg restorana.Inace,njegovo ime je bilo “Slobodni Um” … a I
mi smo bili slobodni…Frei im freien Fall … Very Happy …Smijeh,zabava I suze(od kocenja
I smijanja do besvijesti),sve to je bilo sa nama I svi koji su se druzili sa
nama,bili su odusevljeni…tada je moja depresija zauvijek
nestala…iscezla…Odjednom se uhvati vriska!E taj vrisak mi je bio taako
poznat…tako su mogli vristati samo moji TH fanovi…Pet fanovki sa fax-a je
dotrcalo do mene I rekose mi: “AAAAA,Mariniceeee,upravo je sa druge strane
prosao auto TH-a.Ja onako sva sumanuta skocih I poceh da vristim,cijeli fax je
znao da kad ja vristim,to je prava zabava!Very Happy …Kao iz topa progovorih,a u smislu
ih pitah nesto kao gdje su,gdje se nalaze,gdje su skrenuli….ali..kasno…rekose
mi das u jako brzo prosli tuda I izgubili se u nepoznatom pravcu…Opet sam
ostavljena na cjedilu…ali,nisam se dala smesti…vidjecu ih kad-tad!!!!!I
zaista,bijase tako…ali ovaj put tema posmatranja sam bila ja…kao prije nekoliko
mjeseci sto su bili ONI…Ni brige,ni pameti,a ni svijesti o tome da me MOJI
ANDJELI upravo posmatraju,cak I da su vidjeli moje “divljanje” kad su mi moje
divne fanovke javile da je njihov auto prosao s druge strane mog fax-a…sve su
to njihove andjeoske oci vidjele…sve…a ja…ono sta ja nisam znala bilo je to das
u mi oni bili sada tako blizu…blize nego sto sam ikada mogla zamisliti… I,upravo
su me posmatrali iz daljine,dobro skriveni od znatizeljnih pogleda preveselih
fanova I prolaznika…



“…Prosto je
nevjerovatno da se mi nalazimo u ovakvoj situaciji”,rece zbunjeno Tom,sa
iznenadnim smijeskom na licu.



“Da,u pravu
si…IMAMO SESTRU,COVECE!!!!”,rece Bill kroz smijeh…oci su mu jako blistale!“Ne
mogu da vjerujem!”



“Ni ja…sve mi
je tako…cudno.Ne znam…ne mogu da vjerujem…jos mi ta informacija ne dolazi do
mozga…ono…slavni blizanci Tom I Bill Kaulitz imaju sestru…I to kakvu!OMG…”,Tom
poce skakutati a iz ociju mu je isijavao onaj sjaj zive radsti.



“Tom,ti si
stvarno srecan?!”,rece Bill iznenadjeno,gledajuci ga pravo u oci.



“…Jesam,Bill…srecan
sam!Nikada srecniji…sta nam se sve izdesavalo,kroz sta smo sve
prosli,usponi,padovi,brige,sreca…ali…Bill…ona je sve to…zbog nje trebamo da
idemo naprijed,guramo se I probijamo kroz ovaj nimalo laki zivot I trazimo
svoje mjesto pod ovim nebom…a nase mjesto negdje I postoji…Bill,zamisli…toliko
smo uspjesni,vrtoglavo popularni,imamo love na bacanje,sve najbolje imamo,sta
god pozelimo-sve je nase,gdje god I na sta god prstom pokazemo-to bude nase…ali
ljubav…ljubav,Bill…ona se ne bira…njoj ne mozes narediti da bude tvoja ili da
pripada tebi…ona bira!!!!...”



“Tom…ne mogu
da vjerujem da ovo cujem od tebe…”,blenuo je,skroz otvorenih usta,zureci u
brata blizanca.



“…to je
to,Bill…kockice su se slozile…Sve je tako jasno…Mi smo sada kao Trojstvo…tako
povezani…”



“…povezani
ljubavlju…”,dovrsio je Bill.”…ljubavlju vecom od ljubavi…ljubavlju iznad
ljubavi…”



“E…a zamisli
ti to…ona je jedan od nasih najvecih fanova…a nasa sestra…Wow…nevjerovatno…tako
mi je nevjerovatno sada povjerovati u to…Bill…nisam mlakonja,I ti to
znas,ali…moram ti priznati…da je ovo za mene,pored tvog rodjenja,rodjenja brata
I nekoga svoga,krvlju povezanog sa mnom…ovo je…nesto najljepse I najdivnije sto
sam mogao dobiti u zivotu…to je najveci dar…a znam da I ti tako mislis…Svaki koncert,svaki
vrisak fana,oni sami…sve…sve mi je to drago…ali…ovo otkrice mi je isto toliko
drago…mozda cak I vise!...”,rekao je Tom kroz suze. Da…veliki Tom,srcelomac,san
I opsesija mnogih fanovki sirom svijeta…stajao je pred bratom I …plakao.



“Da!”,rece
Bill kao zacnut,podignutog pogleda,uprtog prema bratovljevim ocima,”…govoris
moje misljenje”,rekao je puno ponosa.S osmijehom na licu.



“…ONA nam se
uvukla u zivot tako tiho…a mi,ako smo braca,znamo kako I sestra moze
voljeti…znamo I kako sestra voli…ona je mladja godinu dana od nas…ona moze da
osjeti,ona osjeca sta nam se desava u dusi…mi smo sada njeni cuvari…cuvari tog
njeznog bica,jos njeznijeg srca I duse,koja nas voli takvom nevinom I
nedodirljivom ljubavlju…znamo jacinu te ljubavi..a opet…ne znamo…to znaju samo
njeno srce I dusa…ona je sada nasa,samo nasa…I kada nas svi prestanu
voljeti…sestra nikad ne zaboravlja…sestra nikad ne prestaje da voli…U nasoj
sjenci,ona ce da sija…vjecno…ona je nase svjetlo u tami…najsjajnija zvijezda
naseg neba…Sada,Tom…sada imamo pored sebe bice vece od zivota…bice koje je u
nas zivot unijelo pravi smisao…imamo nju…Imamo NJU!!!!...A sa njom…ljubav
napokon ima ime a zivot pravi smisao…”,rekao je Bill gotovo jecajuci.Tom je
prisao I zagrlio brata iz sve snage.Zaplakase zajedno…od srece.




“…Ah…OK,Tom..plac je za mlakonje…mi smo veliki
decki!”,rece smijuci se ludo…”idemo da trazimo nasu sekicu!”






Nakon
desetak minuta….






“…Kako da ja
to nisam znao?!...Na ovom fax-u ima ...(zvizdanje) jaaako dobrih riba“,rece
uspaljeno Tom.



„OK,braco,ali
MI nismo dosli da gledamo ribe,ribice i ribetine,vec smo dosli da vidimo KO nam
je sestra!!!!“,rece Bill pomalo ljutito.



„Aha...“,rece
Tom i ne obracavsi paznju na ono sto Bill prica...pa,odjednom,kao da ga je grom
pogodio,prozbori: „Bill,Bill...“,gurkajuci ga sve brze,rece opijeno”...vidi
ove....(siri oci,jezik do zemlje!) jeee...koja ribaaa...opaaaa...(slini za
curom,dok ga ona uopste ne primjecuje,jer su dobro skriveni)...OMG...da mi se
vratiti u Gimnaziju...ili da mi je krenuti na fax...zaamisliiii....ne,necu ni
da pomisljam...to je previse iskustva za mene...to je previse za moje
srce…jako,jako previse.“,poceo je nekontrolisano da se smije.



„Cujes li ti
uopste sta sam ja rekao,covece?!“,sad vec tankih zivaca rece Bill. “Hallo,Zemlja
zove Toma Kaulitz-a….misija krece!!!!”,rece Bill unoseci mu se u facu.



“…OK…sta se
deres odmah!”,rece prenerazeno Tom,isplazivsi mu jezik.



“Bill vrati
istom mjerom,pa se nasmija. “Ne derem se,nego ti fino kazem!”



“Bill…”,rece
Tom zamisljeno,”mi ne znamo ni kako ona izgleda,ne znamo ni ko je…”



“Ona nam je
sestra!”,rece Bill iznenadjeno,”zar je uopste I bitno sto ne znamo kako
izgleda?!Nekako cemo je vec prepoznati.Tako je rekla I mama…I Gordon,pa cak I
baka…ona ju je isto vidjela!”,rece Bill preuzbudjeno,sa kezom od uva do uva na
licu,gurkajuci Toma. “…Mama kaze da ona I lici malo na nas…ima nas osmijeh I
oci kao nase…”,rece Bill uzdisuci I lutajuci mislima ko zna gdje…”…ne pamtim
kad je nasa mama bila taako srecna…osim dana kad smo mi dosli na
svijet,naravno…”,rekao je smijuci se…zagledao se prema daljini.



“Ta mala
mora da je neki andjeo ili sta vec…”,rece Tom ozbiljnog pogleda.



“Ne bi me
cudilo!”rece Bill,a zatim obojica prasnuse u smijeh.



“…Znas…Bill,ti
si u pravu…ponosan sam sto si mi bas ti brat…I briga me sta ce iko drugi ikada
reci za nas…ne znam da li sam ti to ikada rekao…priznao…ali…ja te volim…I
voljet cu te zauvijek I vjecno!...”rece Tom prilazeci bratu I zagrlivsi ga s
ledja.



“…Znam,Tom…sve
znam…” rece Bill smijuci se.



“Ona I Andy
sun am sada sve…I znas…jedva cekam da je vidim…tako sam nestrpljiv!”,rekao je
Tom glasom tako nevinim…poput djecijeg.



“…Bill…”.okrenuo
se prema bratu,”…Bill…imamo sestru…imamo dio sebe…sada samo trebamo da se spojimo
I budemo kao jedno…trebamo samo da se vidimo…u nama zivi samo taj trenutak…kao
srca,duse…radjamo se sa dva srca,a jedno nam Bog uzme I podari nekom drugom,da
ga cuva…na nama je samo da ga pronadjemo…to je ona divna izreka…citat ili sta
je vec…ali to sam zapamtio…na koncertima nasim uvijek bude zanimljivih
transparenata…”,rece Tom.Okrenuo se I uzdahnuo…



“Idemo,Bill…idemo
po ponos naseg zivota!”,rece,pruzajuci mu ruku.Bill se nasmijao,ispruzio mu
ruku I krenuo za njim.



“…drzi me
cvrsto…mislim da cu da se onesvijestim…”,receTom,a strah im se uvlacio pod
kozu…Sta ako ih…ne prihvati?!Mozda…? …



“Ne
lupetaj,covece.Nista od toga!Dodji!”,rece Bill,”iako nema krila,andjeo uvijek
moze da nestane neocekivano,oni ne cekaju,a mi NE ZELIMO da je sada
izgubimo…Hajdemo malo blize,uskoro ce I ona da krene kuci sa kolegama.”,rece
Bill osmijehom koji je treperio
spajajuci se sa vjetrom I zrakom divnom I suncanog proljetnog popodneva.



“U pravu
si,Bill!”,rece Tom sa onim ludim smijeskom na usnama.



“Vidjecemo
je…pa maker I iz daljine,ali bice tu,sa nama,pod istim nebom,udisat cemo isti
zrak,grijat ce nas isto sunce…isti smo…”



“…isti u
ljubavi…”,rece Bill.



“Hajdemo,braco!’,rece veselo Tom,namignuvsi
mu,”…seka ceka!”



„Tom!“,dreknu Bill,“Tom...osjecam da dolazi...da
je...blizu je...tako blizu!!!!!...“,rece Bill nervozno,ruke su mu se tresle,kao
i Tomu.



„I ja!“,rece
Tom uznemireno.



„Tu
je!OMG...“,rece Bill dok su mu suze navirale u oci.



„Gledaj...samo
gledaj!“,rece Tom,pokusavajuci da umiri brata koliko je to moguce.



„...Moramo uhvatiti
svaku pojedinost,sve...svaki pokret,treptaj,smijeh,okret...sve,sve...Mama je
rekla da ima nas osmijeh i nase oci...“rece Bill kao iz topa.



„Da,to sam
zapamtio...“,rece smireno Tom,“...takve rijeci se ne
zaboravljaju...nikada!!!!...Neko gleda nasim ocima i smije se nasim
osmijehom...za to vrijedi zivjeti i boriti se do samih granica
izdrzljivosti!“,rece Tom.



„Imamo
seeeekuuuu!!!!!“,vristeci progovori Bill.



“Shhhh…”,pridje
mu Tom I stavi mu ruku lagano preko usana.



“Ne zelimo
da budemo uhvaceni,zar ne?!”,rece Tom gledajuci brata.



“…U pravu
si…”,rece snuzdeno Bill.



“Nemoj da se
vuces.Hajde,kreni vec jednom!”,zapovijedi Tom.










…Bog je
odlucio da ih napokon spoji,nakon toliko godina cekanja,zudnje,ceznje I
odsanjanih snova za bratskom ljubavlju…



Sada se
odvija sudbonosni susret,sada ljubav postaje svjedok u susretu srca,koja vole
istom jacinom,istom ljubavlju…u susretu mladih dusa koje isto sanjaju,isto
vole,isto se smiju,isto pate…isto zive…Sada dolazi njihovo
vrijeme…Andjeli,zapisite ovu bajku zivota u vjecnost!...






“OMG!!!!...Jaaaaoooo,Tom,pogledaj…pogledaj-ONO-!!!!!”,RECE
Bill,kao beba,malo dijete kad skupi svoje tanasne rucice a okice sijaju,samo
sto ne poskoci od srece.



“Haaaa,gdje?!Sta?!”,rece
Tom okrecuci se oko sebe,kao lud,pa zastade,pogledavsi u Billa,I rece kroz onaj
glupav osmijeh:”Meni se obracas??”



“Ma,jook,a
ko drugi ima ovdje osim tebe I mene?!”,rece Bill ostro,podigavsi desnu obrvu.



“Paa…ima ih…ima ljudi…hehe…”rece Tom idiotski…”
Hej,stari,izgledas kao cudak.Smiri se I reci mi sta se dogadja!ok?!Hajde
sada...Polako...“ ,rece Tom tiho.



Bill je gledao u daljinu...u ocima mu se
ocrtavao...zivot...zivot u obliku ljudskog bica...



„OMG!!!!“,rece Tom razjapurenih ociju,samo sto
ne ispadose iz ocne duplje i poce gurkati Billa sto je brze mogao.



„ONA malena...ona...ona...POGLEDAJ
JE!!!!“,buljio je neprestano,kao omadjijan.



„...O tome
ti,dragi moj brate,i govorim!O NJOJ!!!! “rece Bill kroz suze,naslonivsi se na
Tomovo desno rame.



…Gledali su
u mene obojica.Osjecala sam necije prisustvo,ali mije bilo jako tesko u tom
trenutku da se okrenem I pogledam,a sta ako oni ne budu tu?!...Sta ako je to
samo privid onoga sto najbolje zna moja podsvijest?!Sta ako je to samo
iluzija…I nije stvarno!?Sta ako me jos vise zaboli?!Sta onda?!...NE BIH TO MOGLA
PODNIJETI…Ono sto nikada necu zaboraviti je toliko ljudi oko mene I pogleda I
osmijeha uperenih u mom pravcu…svi se smiju…neki I vriste….ja gledam…ali nista
ne vidim…bojim se krenuti I prici…u meni je samo strepnja…Moje drugarice su mi
rekle da su vidjele NJIH…bili su tu…tako blizu…a tako daleko…bila sam toliko zbunjena,nisam
vise znala da li da im pojerujem ili ne…sve mi je bilo tako nestvarno…samo sam
cekala da me neko udari I probudi iz sna…iako se nisam zeljela
probuditi…ali,nema nikoga da to uradi…ovo je zaista STVARNO!!!!!...Rekle su da
su ih vidjele…vidjele su…kazu da je sam pogled,pa I onaj brzi,izazivao suze u
ocima onih koji su gledali.Mozda im tada,u tom trenu,nisam povjerovala,iz
razloga jer mi se jos uvijek cinilo da sanjam I da bih svojim nepromisljenim
rijecima mogla pokvariti svu savrsenost tog sna…I da bih mogla sve upropastiti…ali
duboko u svom srcu I dusi-JESAM!!!!!...Pa ko od njihovih fanova ne bi volio da
dozivi tako nesto?!Smile



“Vidis li ti
to,Bill?!”rece Tom gubeci se,dok su mu se suze slijevale niz lice.



“Cekaj
malo!”,rece Bill. “…Heeeej…Tom….Tom,OVO NIJE NORMALNO!!!!!...POGLEEDAAAAJ!...Ma
daaaaj…ovo mora da je neka sala…”,govorio je Bill hodajuci u krug I drzeci se
za glavu.



“BILL,OKRENULA
SE!!!!!...Heeeej,malena,tu smoo!!!”,poce mahati Tom.



“JESI LI TI
NORMALAN?!Uozbilji se,izgledas kao ludjak…ne treba jos da nas vidi…nije jos
vrijeme…danas joj je rodjendan…pravo iznenadjenje treba tek da se
dogodi!!!!...”rece njezno Bill,isprva pitajuci brata da li mu oprasta sto je
maloprije bio grub na rijecima I sto je povisio ton na njega.



“…Ali…tako
je…opet si u pravu!”,rece Tom tako meko,njezno...ovakvog Toma jos niste
vidjeli...samo sto nije,glasom poput tek rodjene bebe,poceo gugutati!



“…NEMOGUCE!!!!!...”,rece
Tom…Odjednom se ukipio…stajao je…nepomicno…Uhvatio je Billa za ruku:



“Bill…mislices
da sam lud…da mi se pricinjava,ali…ali…ali…ali,pogledaj je…”,rece Tom
jecajuci,sagnuvsi glavu.



Muk.


Podignuvsi
glavu,opazio je da Bill ne stoji kraj njega.Htio je da ga zovne..ali…znao je da
bi time samo pogorsao citavu situaciju…okrenuo se naglo I video je brata kako
je stajao…okrenut ledjima…plakao je…



“Covjece,sta
ti je?!Cekaj Bill…smiri se…molim te…reci mi…sta ti je sada?!“,rekao je Tom,a iz
glasa mu je izvirao ton brige.Suze su se kupile u njegovim predivnim smedjim
ocima…



“Tom…OVO JE
NEMOGUCE…ali N-E-M-O-G-U-C-E!!!!!!!!!!”,gusio se u jecajima.Pogledao je Toma u
oci i rekao mu:



“Tom,jesi li
joj video OCI?!NJENE OCI…OSMIJEH…OBLIK GLAVE…?!TOOOOM,TAAAAKO LICI NA
NAS!!!!!!!!!!...”,jauknuo je I bacio se bratu u zagrljaj.Tom ga je tjesio,bio
je siguran u bratovom zagrljaju!



“…Mozda nije
nasa sestra blizanka,ali…LICI NA NAS…!!!!ZAISTA LICI!!!!!!!!!!”,prosaptao je
kroz suze.



“Cekaj,Bill…Cujes
li ti sebe?!...Heeeej…to sam bas htio da ti kazem,ali…stani…pretekao si
me..jooj,Boze,sada mi tek nista nije jasno!...”,rece Tom grickajuci prst,sa
izgubljenim pogledom na licu.



Bill uhvati
Toma za ramena I okrenu ga prema sebi:



“Tom…to je
ONA!!!!!”,rece Bill guseci se u jecajima dok su mu se suze poput rijeke
slijevale niz lice,”To je NASA MALENA!!!!!OMG…” Ne znam ko je od njih bio vise
zbunjen.Pricali su nepovezano,kao da su se jos vise gubili u svemu ovome…Kao da
su ludili polako…zbog svega…



“MOOLIIM?!”,rece Tom kao da ga je nesto osinulo
preko lica,”…ONA…Ne mogu da vjerujem!!!!!...”



Zatim su obojica otrcali do auta,sjeli u njega I
uputili se prema kuci,u Loitsche.



U autu su nastavili pricu…:


„...Sjecas li se...“,rece Bill smrckajuci,”…znas
ono kad nam jeGordon pricao da je malo “svrljao” u mladosti,prije nego sto je
upoznao nasu mamu?“,rece Bill gledajuci u Toma.“To i mama zna.Sjecas se onog
dana kad su htjeli da pricaju sa nama,rekli su nam da zele da nam kazu nesto
jako vazno i da kad su nas zamolili da se ne naljutimo na njih...Onda su nam
rekli to...TO,Tom...da IMAMO SESTRU!!!!!!!!!!“,rece Bill sa suzama u ocima.



„Htjeli su nam reci za nju...za
NJU,Bill...“,rece Tom sa neopisivim sjajem u ocima,sto od suza,sto od srece…



„Polako vozi,Bill...pazi da ne skrenemo sa
puta...znas na sta mislim...ONA ne bih podnijela da nas vise
nema!...Pu,pu,pu,pu...pomakni se s mjesta...tj. pomakni auto malo na drugu
stranu!“,rece Tom i obojica se zakikotase.



Zatim se okrenuo prema Billu,ali nije ni zavrsio
okret,Bill je vec gledao u njega.Zaustavio je auto,ali Tom to nije osjetio,od
slinog uzbudjenja i srece.Osmijeh od uva do uva,a suze su se obojici
nekontrolisano slijevale niz lice.Glasan smijeh.



„Ne mogu da vjerujem!“,rece Tom kucnuvsi prstima
o prozor auta.



„Ni ja...ovo je san...kako drugacije sve to
opisati...?!”,rece Bill,naslonivsi se na sjedalo I rukama uhvativsi volan od
auta.



U isti
glas:“IMAMO SEEKUUU!!!!!!!!!!“



Gromoglasan
smijeh orio se u autu,a vjerujem da se culo I jos dalje…mnogo dalje…Ja sam samo
pogledala kroz prozor fax-a I vidjela …vidjela dan …I u njemu kako je sunce
zasijalo jos jace,a nebo postalo bozanstveno plavo…nikada ljepsi prizor u mom
zivotu nisu vidjele moje oci…Nasmijala sam se…Ovo mi je bio drugi put da sam na
fax-u,danas,jer smo imali jos jednu nadoknadu,ovaj put iz predmeta Njemacka
knjizevnost srednjeg vijeka I baroka!...A najljepsi prizor moje oci ce tek da
vide…I to veoma brzo…najsjajnije sunce I najvedrije nebo samo je popratna
pojava onoga sto NJIHOV SMIJEH izaziva…Jer njihov smijeh je eho ljubavi!...






…Tom je
gledao u daljinu,Bill je bio kao ocaran,ali vozio je auto smireno I ne brzo!



“Awwww…imamo
malu sekicu…mawu,mawu,mawuuuuu…”,Tom poce da mase rukama,skupljajuci prste kao
kad sa rukama zelimo njezno uhvatiti djecije obrascice I poce praviti neku ludu
facu…izgledao je taaaako slatko!A Bill ga gleda I smije se…”Lud si!”,rece kroz
smijeh,ne brisuci I ne skrivajuci suze…,”…razlika izmedju nas je samo godinu
dana…ali…on ace zauvijek da bude NASA MALENA SEKICA…NASA MALENA..” Suze na
NJIHOVOM licu su se slijevale bez prestanka…vec su postali malo crveni u
licu.Nako nekoliko trenutaka,Tom je zario glavu u dux-ericu.Kad ju je
podigao,bio je crven poput raka.Dvije krupne,vrele suze,upravo su skliznule niz
njegov obraz…”Boze…reci mi…da li mi sve ovo zaista sanjamo ili je sve ovo
zaista stvarnost?!”,rece Bill njezno brisuci suze,ali brzo,jer su vec bili
blizu kuce.



“OK,Tom…pretvaracemo
se…necu da skontaju da smo potajno isli da vidimo seku.Neka uzivaju dok nas
drze u neizvjesnosti.”,rekao je I namignuo bratu.



“Samo
gledaj,brate moj…”rece Tom odvazno,”…nema sanse da nas raskrinkaju.Vjeruj svome
drugom JA!”,pokrivsi rukama usne da ne bi dreknuo od smijeha,Tom gurnu lagano
Billa.On se nasmijao od srca.



“Joj,joj…”,rece
Bill,”…tebe nista ne moze da iznenadi!”,smijuci se povuce brata njezno za
pletenicu koja mu je pala na rame.



Udjose u
kucu.



(…Dosli su samo po mamu,Gordona I baku da ih vode da
‘’vide’’sestru izbliza.Za njihovu tajnu niko ne zna,iako su je na kraju ipak
priznali svojima.Onda su svi srecno krenuli ka mom fakultetu. … )














Dodir s neba


“ What you
don´t know
is that I lay awake
Wishing you were here tonight
What you don´t know
That I loved you long before we were alive
Cause how would you know, how could you know ?
So now I´m gonna tell you everything

What you don´t know…”





„Ljubav je zivot.Ako ti nedostaje ljubav...nedostaje
ti zivot...“






…Smijuci
se,u velikoj guzvi,izadjoh sa fakulteta I krenuh sa mojim kolegama prema
kuci.Odjednom…stadosmo kao ukopani i…tisina…svi se okrenuse prema meni…a
ja…Okrenuh se…I gledam naprijed…gledam I samo NJIH vidim…Gledam…I ne mogu da
vjerujem…ko to stoji ispred mene?!Koga to moje oci vide?!...Boze moj…pa ONI su
tu…ANDJELI SU TU,GLEDAJU ME…Gledaju mene I smiju se!!!!!!!!!!O,Boe,jesu li to
stvarno ONI?!Jesu li to moj Tom I moj Bill?!Jesu li to ZAISTA ONI..MOJA
BRACA?!...



Torba je
pala,poput vojnika ranjenog na mejdanu,sa njom i moja jakna,lagano,kao pero otrgnuto
od ptice…pala je na tlo…mobilni telefon
je ispao I raspao se u komadice…ali,nije mi bilo zao…



Vidjela sam
ih…suze iz ociju se slijevahu kao potoci,ma ne,slijevahu se poput mora koje se
ulijeva u veliki,nepregledni okean!...Stajah kao ukopana,nekontrolisano drhcuci
a suze liju …I liju…bez kraja…Vrisnuh!Osjetih da gubim tlo pod nogama.Malo je
falilo da se srusim na tlo,ali ZBOG NJIH sam izdrzala…sve je moralo biti
savrseno!Sve je moralo biti kao u snu!...Poceh da zivim svoj san…Okrenula sam
se…iza mene su stajali teta Simone,Gordon I baka,a kasnije su dosli Andy I moji
roditelji zajedno s njim!Ne znam da li su plakali ili su se smijali,ali mi je
nakon toga svega teta Simone ispricala da je nas susret bio I vise nego
dirljiv.Svako bi pustio suzu…suzu radosnicu…



Gledam
ih…miluju me pogledom…njihove oci me ljube po licu…tonem u tu ljubav poput
zrtve zivog pijeska,tako lagano… Nikada necu zaboraviti taj trenutak kad sam
i…kad sam…kad sam im potrcala u zagrljaj,a mozda I poletjela,nista ne znam…osjecala
sam se kao da sam odjednom dospjela u Raj…a znam das am bila ziva…U tom trenutku
svijet je bio moj I mogla sam sve sto sam pozeljela!...Samo znam das u me
grille snazno najnjeznije ruke a poljupcima po licu obasipale najmekse usne,kao
da su me andjeli zakrilili u stitili svojim krilima,a ocima I osmijehom me
ljubili…Tada kao da je vrijeme stalo,stalo zbog nas,znajuci sta se u nama
zbiva…sta se u nasim srcima I dusama upravo desavalo.To se skrilo zauvijek u
meni I cuva me kad mi je najteze…Gledali smo se,ne vjerujuci u to sta nam je
sudbina preodredila…Kleknuli su kraj mene,drzeci me za ruke.Jednu je uzeo Tom,a
drugu je uzeo Bill!Gledah u njih kao u Boga zivoga,smijuci se I plakajuci u
isto vrijeme,milujuci svojim rukama njihove obrascice,meke poput bebinih I
brisuci suze sa prelijepih andjeoskih lica. …



Osjetih da hoce nesto da mi kazu,pa ih pustih:


„...Malena...“,rekose skoro u isti glas,“...a
kad cuh te andjeoske glasove,ja se rasplakah jos vise...jos vise se podjoh
tresti i jecati...ali od srece...



„...Ne placi,malena...tu smo,sad i
ovdje...zauvijek sada i vjecno!...“,rece Bill gledajuci me najljepsim ocima na
svijetu..Boze moj,kako su predivni...i samo moji...moja braca!...



„...I znaj da si odsada NAS ANDJEO...“.Htjedose
reci jos nesto,ali ja ih prekinuh,njeznim pokretom tijela,staveci im lagano
ruku preko usana,da ih ne povrijedim.



„...Tom...Bill...ne govorite vise nista,ni
rijeci!...Molim vas…sve je vec receno!...VOLIM VAS!“ Iz grudi se ote vrisak i
pohitase rijeci poput strijele,jedva docekavsi da se napokon oslobode okova
cekanja i podjose da krase nasu ljubav...koja je tek pocela istinski
zivjeti...napokon slobodna...“...tako sam ponosna na vas!“,rekoh im i kleknuh
kraj njih,cvrsto se zagrlismo,najcvrsce...jako,najjace...a opet tako
njezno...njezno,njeznije...



Osjecala sam se tako nestvarno,osjecala sam se
istinski voljenom,dragom,milom…kao nikada prije.Imam bracu,imam srecu,imam
ljubav…imam zivot…onaj pravi zivot…oni su tu,kraj mene…mi smo tu!...u pravo
vrijeme i na pravom mjestu.Zauvijek neraskidivo povezani nedodirljivom
ljubavlju.Zauvijek zajedno,zauvijek njihova...zauvijek Tomova i Billova
malena...zauvijek njihova...i samo njihova!... To „zauvijek“ odzvanjalo je
mojim bicem...sve jace i jace...cula sam dusu kako dise,srce kako u grudima
kuca...ali to nisu bili uzdisaji,nisu bili otkucaji srca...to je ljubav govorila
svojim jezikom...A ONI...Tu su...kraj mene...samo sam to ponavljala...i da ih
volim!!!!!...O,moj Boze...Ti si ispunio zelju mog srca i moje duse!!!!!...Ostala
sam bez teksta,bez rijeci...kao da je govor isceznuo iz mene,kao da vis e nisam
imala sposobnost govora...



Krenuli smo prema autu,onako nasmijani,zagrljeni
i suznih ociju...



„Vi hocete da nas strefi srcka!“,rece teta
Simone kroz suze i smijeh.“...Ovaj prizor bi i najhladnije srce otopio..otopio
bi citav Sjeverni pol,Atlantik...rasplakao bih i njih...“,rekla je njezno,ne
skidajuci osmijeh sa lica.



„A ne...“,rekose braca u glas,“...ovo je bio
zivota vrijedan trenutak,susret kakav se ni pod dejstvom amnezije ne
zaboravlja...dio je nas...sama srz svega onoga sto nas cini nama...“...Ja sam
samo gledala u njih...



Samo odjednom rekoh tiho: „Smijem li i mogu li
samo nesto nakratko da uradim?“,rekoh crveneci se.



„Naravno,malena!“,rekose u glas...Sada sam bila
zvanicno NJIHOVA MALENA...



Otrcala sam na sred trga,ma nije me vise bilo
briga hoce li mi se neko smijati,da li ce me streljati,ubiti ili sta vec...nije
me bilo sram nicega...samo sam pocela skakati i vristati iz sve snage...Gledali
su u mene i smijali se svi.Pridjoh im. „Sada mi je mnogo bolje!“,rekoh,disuci
ubrzano,ali srecno i prezadovoljno.“Tom,Bill,sjedite sa mnom nazad,Andy u
gepek,a teta Simone i Gordon...moj drugi tata...naprijed.Bako,ti se ne
ljutis,zar ne?Kod mojih roditelja,u njihovom autu,ima mnogo mjesta!“,rekoh
smijuci se,ociju jos uvijek vlaznih od suza.Baka me je samo pomilovala po kosi
i poljubila u obraz...mama i tata su trazili prave rijeci za mene..ali...nije
ih bilo...znali su oni to...pred nama su se gubile..nestajale...ostajale
bezvrijedne kao isprani novac...Kasnije su mi rekli da je sve ovo bilo
isplanirano,do najsitnijih detalja,cak i nas odlazak u Magdeburg,sve ovo je
bilo samo zbog mene...zbog ovog trenutka...OMG...kako sam tada pocela da
placem...Imam definitivno najbolje roditelje na svijetu...ikada!!!!!



„Kako sestra kaze,tj.NASA MALENA,tako mora
biti!“,rece Tom,sagnuvsi se I poljubivsi me u obraz,a za njim I Bill.Uhvatise
me za ruku I udjosmo u auto.”Andy,nemoj u gepek…to je samo salaa!Smile.Ima mjesta
kraj nas!“,rekoh mu kroz smijeh.Sjela sam izmedju Toma i Billa,drzeci njihove
ruke cvrsto u svojima,kao da se bojah da mi ne pobjegnu sada,kad ih imam kraj
sebe napokon...Neprestano sam ih gledala...cas jednoga,cas drugoga.Moja dva
andjela sada su kraj mene...na mojoj strani...sjetih se teta Simone-ine i
Gordon-ove poruke...Andjeo na mojoj strani...i vise nisam bila sama!Nikada vise!Naslonih
se na Billa,smijuci se,a on me njezno poljubi,stavivsi mi ruku na obraz.A Tom
se bio naslonio na mene,njezno...Ubrzo smo stigli kuci.Moji roditelji i baka su
nas cekali napolju,jer dodjose prije nas.Sve je bilo spremno za pravi porodicni
rucak!...Koliko mi je tada vrijedila sreca?!...Koliko mi je tada vrijedio
zivot?!Koliko mi je tada vrijedilo sve ovo,sto sam tu i sto postojim?!NEPROCJENJIVO!!!!!!!!!!...A
sada...sada imam sve...a najvaznije od svega-andjele na mojoj strani!!!!!...Po
prvi put u zivotu,osjecala sam se poput istinski zivog bica,koje zivi sa ciljem
i sa svim onim sto mu je potrebno da bude bice...da bude covjek...i opet sjedim
kraj NJIH,kraj Billa i Toma...drzeci ih za ruke i udisuci tu ljubav punim
plucima...trebala mi je ocajnicki...samo za nju sam i zivjela...Na sledecem
albumu,bice jedna pjesma...koju su moji andjeli napisali...a koja je posvecena
meni!...Zove se...ma,uglavnom,cucete je uskoro...samo polako...



Sada mogu i da umrem,ispunjena sam do
najsitnijih dijelova moga bica...ma i vise od toga...sada sam pravi
covjek,prava mlada djevojka.Ali,ne...o tome nema smisla ni razmisljati,ne
jos...jos nije vrijeme smrti...zivot se sada tek radja za mene...za nas...a
ljubav ce sada da bude poklonjena onome kome je i sudjena i na koga je toliko
godina cekala...Jadni su oni koji kazu da im je zao i da se osjecaju grozno jer
imaju sestru ili brata,kao smetaju im...pa oni ni ne znaju kakav je to
dar...imati nekoga svoga,nekoga rodjenog...nekoga ko je s tobom bio u majcinom stomaku i nisi bio sam,nekoga ko je,kao i
ti,plod ljubavi,koji je devet mjeseci rastao ispod majcinog srca...srca koje ga
je voljelo i prije nego sto je malo bice pocelo da zivi,prije njegovog
postojanja...za njega je to srce kucalo,kao sto moje danas kuca za njih,a
dolaskom tih malih bica na ovaj svijet,na dar im je data ljubav,jer bijahu
djeca ljubavi,stvoreni od ljubavi i iz ljubavi...onda su se rodili oni,pa
ja...i tada je ljubav pocela zivjeti i postajati ono sto jeste zapravo...samo
za njih i zbog njih...jer moja ljubav zbog njih zivi i postoji!...I mozda ja i
andjeli moji mozda nismo krvlju povezani,ali nas veze nesto mnogo vise od
krvi...Ja bih radije umrla,nego se ikada zbog bilo cega odrekla NJIHOVE
ljubavi!!!!!Njih mi je Bog podario,ONI su moj dar sa Neba...moj DODIR S
NEBA...i najnjezniji dodir zivota koji me je ikada dotaknuo...obgrlio me je sa
svih strana,upotpunio me i ucinio spremnom za zivot...MOJ PRAVI ZIVOT...onaj
koji tek dolazi... ...Obecanje je odrzano...Moja ljubav,moj zivot,moj spas,moje
sve...napokon imaju svoje ime!!!! ... * TOM & BILL *






Zelim da ih cuvam,zelim da ih volim,zelim da im
svaki dan pokazujem ljubav,svaki minut,sat,sekund...zelim da im pokazem svaki
dio mog srca i duse,u svakom su oni...u svakom je ljubav...svaki ih voli
najjace,najvise...svaki dise za njih,zivi zbog njih i postoji zbog njih...



Ne mogu da pronadjem rijeci da njih opisem i da
opisem citavu ovu situaciju...ovo se mora dozivjeti!...Te rijeci ne
postoje...jednostavno ne postoje...niti ce ikada postojati!...Ovo je sreca
iznad srece,ljubav iznad ljubavi,zivot iznad zivota...



Sutra je veliki koncert u Njemackoj.Idemo ja i
Andy zajedno,imamo pocasno mjesto u prvom redu,imam pogled na moje andjele...I
daaa!Imam informaciju za sve njihove fanove!:)Sredila sam neke stvari,kao sto
sam i obecala da hocu...jednog dana...koji je dosao,kojeg zivim i udisem punim
plucima,svakim atomom svoga bica...u njemu zivim i postojim-sada!...



Srecice moje,dusice moje,radosti moja...udarne
vijesti ce uskoro zatresti citavu planetu,ali vama zelim prvima reci. „BILL I
TOM KAULITZ IMAJU SESTRU!!!!!!!!!!“Jedva cekam da vidim vasu reakciju,ali jedno
sigurno znam-bice vam drago!Bar nekima...Vasa mala Mary je napokon ostvarila
svoj veeliki san!Hvala vam sto ste bili uz mene i sto ste vjerovali u mene,sto
ste uvijek bili tu kad je bilo najteze,najbolnije,kad su me svi ostavili,kad je
sve bilo crno,a svjetlo na kraju tunela tako daleko...miljama daleko...kao 1000
mora...beskrajno!...Volim vas,najdrazi moji,nikada vas nisam zaboravila,niti cu
vas ikada zaboraviti.Upravo sam sa mojim bebicama-andjelima u Berlinu-veliki
koncert samo sto nije poceo!!!!!Wink I da,jedan poklon od nas za vas!Very Happy :



SVI KONCERTI
KOJI SU BILI OTKAZANI,A NISU NADOKNADJENI-TO CE
BITI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!100%-I TO POCEV OD
OVE GODINE!!!!!!!!!!Smile)))



Jedva cekam da vas sve vidim!!!!!Za vas su
pripremljene specijalne karte-moja zelja!Smile



Do tada-cuvajte mi se i budite
pozdravljeni!!!!VOLIM VAS NAJVISEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!










Daleko od zaborava...ja sam tu...kao andjeo na
tvojoj strani...Najteza stvar je ostaviti tebe...a tako mnogo kad jos ostane
nedoreceno...Vrisni!Spasi me!...Zauvijek samo tvoja...i nicija vise...Odlazim u
beskonacnost...Poslije tebe ne dolazi vise nista...Nemoj da skocis...u
noci...Pricanje...ljubav i smrt...zauvijek sada...ti me podizes...hvala
ti...Ovako izgleda moj zivot...A ko se voli najvise na
svijetu?!BRAT!!!!!...Volim te!...Zauvijek zajedno!!!!...Dusa duse moje..iako
nismo krvlju povezani...moji ste...nas veze nesto vise...mnogo vise...ono
neshvaceno,duboko u nama...nasoj dusi i srcu...skriveno od tudjih pogleda i
opasnih namjera zlih i bezosjecajnih ljudi...Tebi...sve poklanjam...najljepse
sve moje neka sada bude tvoje...i moj zivot je sada u tvojim rukama...Volim vas
srcem...obozavam dusom...Dodji!...cuj ih kako pjevaju...Samo za tebe...483
najljepse melodije...humanoidi ljubavi...Sve ono sto mi treba u mom je zivotu
sada...Ja sam sada ja...do najsitnije koske u mom tijelu...Hej,volim te...ne
zaboravi...Cujes li eho ljubavi?!...



Za ljubav vrijedi i treba zivjeti...To je sve
sto znam...sada znam...Zivjeti da bih voljela,a voljeti da bih zivjela...imam
koga voljeti...imam i za koga zivjeti!...






















...Posveceno mojim andjelima...


Volim vas zauvijek!...Kako bih voljela da vam
mogu reci one dvije slatke rijeci,one rijeci koje zivot znace,a samo dvije
rijeci...sa tolikom snagom i moci...vise nego sto ce ikada imati jedna
pjesma,text,oda,knjizevno djelo,remek-djelo nekog slikara...Rijeci najjace od
sveg moguceg i nemoguceg zla...jace od sve patnje,boli,tuge...Tako male po
obimu...a tako velike u zivotu...potrebne za spas i pocetak u svemu...Ali...vi
nikada necete znati koliko vas volim i koliko me boli daljina koja nas
dijeli...nikada necete znati koliko mi znacite...jer,sve ovo napisano je nista
naspram onoga sto ja nosim u sebi...i sto svakog dana raste sve vise,i vise,i
vise,i vise...pa makar bila i najmanja...daljina je daljina...daleko je...Nadam
se susretu sa vama i vjerujem dok zivim i disem...Moja molitva je zvuk vaseg
imena...Oprostite mi ako je nesto ostalo nedoreceno,ako su rijeci izgubile
smisao,ako je sve postalo isto i bezlicno...Vrijednost rijeci i govora ovdje
prestaje...u nama se sada krije odgovor na sve!...U ljubavi do smrti,moje srce
ce istrajati...



TOKIO HOTEL ZAUVIJEK!!!!!!!!!!












09.01.2010 god.




Marina
Back to top Go down
Evelin
BIGGEST TH F
BIGGEST TH F


Broj komentara : 1647
Reputation : 3
Join date : 2009-04-12
Age : 22
Mjesto : Golden Gate,San Francisco

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 19:11

Mada sam ovo vec prokomentirala na TH Serbia moram ponoviti da si me fascinirala...Ova ff je ostavila dubok utisak na mene...Divna je Smile
Back to top Go down
TomovaBillovamalena4ever



Broj komentara : 21
Reputation : 0
Join date : 2010-02-06
Age : 26
Mjesto : Mit Tom und Bill in Magdeburg!

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 19:49

... Aii,bas mi je drago...stvarno?!Very Happy <3<3<3<3
Potprudicu se i za ubuduce!!!!
Back to top Go down
Evelin
BIGGEST TH F
BIGGEST TH F


Broj komentara : 1647
Reputation : 3
Join date : 2009-04-12
Age : 22
Mjesto : Golden Gate,San Francisco

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 19:50

Prekrasno si sve opisala..Trebas cesce pisati Smile
Back to top Go down
TomovaBillovamalena4ever



Broj komentara : 21
Reputation : 0
Join date : 2010-02-06
Age : 26
Mjesto : Mit Tom und Bill in Magdeburg!

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 20:30

... Awwww
Pa potrudicu se...zaista je vrijedno toga ...
Hvala ti mnogo na preprepreprediiiwnom komentaru!!!! <3<3<3<3

Back to top Go down
Evelin
BIGGEST TH F
BIGGEST TH F


Broj komentara : 1647
Reputation : 3
Join date : 2009-04-12
Age : 22
Mjesto : Golden Gate,San Francisco

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 21:46

Zasluzila si takav komentar...Ocekujem ubrzo jos pokoji ff od tebe Very Happy
Back to top Go down
Gost
Guest



PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 21:49

I love it! (=
Back to top Go down
SaDiCA
Admin
Admin


Broj komentara : 2617
Reputation : 0
Join date : 2009-03-14
Age : 24
Mjesto : Lukavac

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sat Feb 06 2010, 23:03

Predobra ff...
Slazem se sa Dajanom da bih trebala cesce pisati

_________________
Back to top Go down
http://th-balkan.bestforumpro.com
TomovaBillovamalena4ever



Broj komentara : 21
Reputation : 0
Join date : 2010-02-06
Age : 26
Mjesto : Mit Tom und Bill in Magdeburg!

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sun Feb 07 2010, 13:52

Hvala vam... Potrudit cu se da ova zadnja ff-a,tj.nastavak ove ff-e,bude pravi bum... Nije mi u cilju da vas rasplacem ili da se takmicim cija je ff-a bolja,ali treba mi to da na neki nacin izbacim sve iz sebe,grozno se osjecam u posljednjih nekoliko mjeseci.... <3<3<3<3
Back to top Go down
smiley billy
BIGGES
BIGGES


Broj komentara : 365
Reputation : 0
Join date : 2009-06-27
Age : 20
Mjesto : ˛˛°°Lost in my own world°°¸¸

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Sun Feb 07 2010, 21:33

Mary....ja sam je takođe weć chitala na TH Serbia...i puuuuno mi se swiđa....prediwna je...i takođe se slažem sa Nenom da bi trebala cheshće da pishesh ff-owe...
Back to top Go down
http://meckykaulitz.forumotion.net
TomovaBillovamalena4ever



Broj komentara : 21
Reputation : 0
Join date : 2010-02-06
Age : 26
Mjesto : Mit Tom und Bill in Magdeburg!

PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Mon Feb 08 2010, 18:42

Awww.mng wam hwala..potrudit cu se da sto prije zawrsim owu drugu ff-u.Very Happy
VOLIM VAS I TNX ZA SVEEEE! ! ! ! ! ! ! ! ! ! <3333333333
Back to top Go down
Sponsored content




PostSubject: Re: Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.   Today at 18:32

Back to top Go down
 
Tomova i Billova malena zauvijek!-Prica u II nastavka,Dio I.
View previous topic View next topic Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
Tokio Hotel Balkan :: Bosnia/Croatia/Serbia Forum :: Tokio Hotel :: Fanfikcije-
Jump to: